Je li Josipa Lisac još jednom uspjela izaći iz vlastitih okvira?
Josipa Lisac otpjevala je himnu na inauguraciji novog predsjednika RH Zorana Milanovića potaknuvši pritom mnogo kritika na izvedbu, pa sam se i sama zapitala što se to desilo Josipi kada je možda i po prvi put u svojoj karijeri uspjela dio svoje vjerne publike okrenuti protiv sebe.
Himna je obilježje jedne države, pjeva se ili svira u svečanim trenucima i službenim prilikama. Veliča povijest, tradiciju, napore jednog narod, identitet države i ima svoja pomalo i kruta pravila izvedbe. Stoga i nije čudno, i razumljivo je da bi joj svaki glazbenik koji je izvodi želio udahnuti i dio svoje duše te joj dati i svoj osobni pečat, pritom svjesno riskirajući da bude izložen kritikama i neslaganju javnosti. Upravo se to desilo Josipi Lisac, divi koja skoro pola stoljeća niže glazbene uspjehe, bez i jedne mrlje.
Mora li neobično biti i neprimjereno?
Pjevanje himne predstavlja jedan poseban trenutak u kojem se veliča ponos, zajedništvo,kultura i pripadnost jednom narodu. Hoće li bit i emocije tijekom izvedbe biti pogođene i pravilno prenesene publici na onome je kome se ta čast i povjeri.
Na inauguraciji se ta čast dala Josipi Lisac, hrvatskoj divi koja u očima cijele nacije, pa i svijeta predstavlja pojedince, a time i većinu društva koje gaji visoki nivo životnog i kulturnog izričaja. Ona je definitivno predstavnica nepatvorenog modernizma, oponentica svega nekulturnog, jeftinog i sablaznog. U svijetu u kojem ona vlada nema mjesta za one suprotnog ponašanja, pijanog bacanja po podu, pjevanja cajki, političke histerije, nekulture i bahatosti…
Dakle, organizator ju je izabrao s razlogom! S obzirom na njezine stavove, ponašanje, osobnost, imidž povjeren joj je zadatak da široj javnosti prenese i neverbalnu poruku novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, a između ostalog i ta je da njeguje kulturno, pristojno i gospodsko ponašanje te potiče autentične posebnosti na kojima je hrvatska kultura nastajala i razvijala se. Dakle, povjeren joj je veliki zadatak!
Međutim, Josipa se nije najbolje snašla u toj ulozi, željela je ostati svoja i samo svoja, ne osluškujući trenutak, mjesto i ulogu koja joj je povjerena kao ni publiku pred kojom se našla. Vrsni glazbenici će reći da je himna izvedena lijepo i produhovljeno i da je Josipa diva van svih kalupa i kategorija. I ne samo oni, i brojni fanovi su joj bezrezervno stali u obranu, neka tako i treba jer nisi prijatelj samo kada je dobro, treba uz čovjeka stati i kad ne ide najbolje.
Ali što je to što Josipa nije napravila, a trebala je?
Izostala je emocija koja je uzvanicima i široj publici trebala dočarati taj poseban trenutak, učiniti ih u tom trenu ponosnim Hrvatima, potaknuti ih na osjećaj pripadnosti, trenutno evocirati uspomene na prošlost, osvijestiti sadašnjost, zaželjeti bolju budućnost, produhoviti… Svojim glasom trebala je dotaknuti srca, pomilovati dušu i donijeti nadu svima onima koji su u tom trenutku bili uz nju, ali emocija koja se od nje očekivala izostala je, a ona je ostala skoro usamljena u svom pokušaju da još jednom izađe iz vlastitih okvira i zadivi publiku na jedan potpuno nov i neobičan način.
Ali i veliki umjetnici mogu ponekad podbaciti, ne razumjeti povod, vrijeme, ni mjesto na kojem nastupaju. Međutim, Josipa je jedna i jedinstvena, treba je bezrezervno cijeniti jer ona ne samo što je top muzička diva, ona svojom pojavom i ponašanjem predstavlja i predstavljat će kulturnu i naprednu Hrvatsku, a mi smo svi samo ljudi koji ponekad u svom naumu i ne moraju uspjeti.
Stoga, nije ovo kritika, već pouka svima da nikad ne smiju podcijeniti povod, trenutak, ukazano povjerenje… i precijeniti sebe!
