Josipa Lisac otpjevala je himnu na  inauguraciji novog predsjednika RH Zorana Milanovića potaknuvši pritom mnogo kritika na izvedbu, pa sam se i sama zapitala što se to desilo Josipi kada je možda i po prvi put u svojoj karijeri  uspjela dio svoje vjerne publike  okrenuti protiv sebe.

Himna je obilježje  jedne države, pjeva se ili svira u svečanim trenucima i službenim prilikama.  Veliča povijest, tradiciju, napore jednog narod, identitet države i ima svoja pomalo i kruta  pravila izvedbe. Stoga i nije čudno, i razumljivo je da bi joj svaki glazbenik  koji je izvodi želio  udahnuti  i dio svoje duše te joj dati i svoj osobni pečat, pritom svjesno riskirajući  da bude izložen  kritikama i neslaganju  javnosti.  Upravo se to desilo Josipi Lisac, divi koja skoro pola stoljeća niže glazbene uspjehe,  bez i jedne mrlje.

Mora li neobično biti i neprimjereno?

Pjevanje himne predstavlja  jedan poseban trenutak  u kojem se veliča ponos, zajedništvo,kultura i pripadnost jednom narodu.   Hoće li bit i emocije tijekom izvedbe biti pogođene i pravilno prenesene publici  na onome je kome se ta čast i povjeri.

Na inauguraciji se ta  čast dala  Josipi Lisac, hrvatskoj divi koja u očima cijele nacije, pa i  svijeta  predstavlja pojedince, a time i većinu društva koje gaji visoki nivo životnog i kulturnog izričaja.   Ona je definitivno predstavnica  nepatvorenog modernizma, oponentica svega nekulturnog, jeftinog i sablaznog. U svijetu u kojem ona vlada  nema mjesta za one suprotnog ponašanja, pijanog bacanja po podu,  pjevanja cajki, političke histerije, nekulture i bahatosti…

Dakle, organizator ju je izabrao s razlogom! S obzirom na njezine stavove, ponašanje, osobnost,  imidž povjeren joj je zadatak  da široj javnosti prenese i neverbalnu poruku novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića,  a između ostalog i ta je da  njeguje kulturno, pristojno i gospodsko ponašanje te potiče  autentične posebnosti na kojima je hrvatska kultura  nastajala i razvijala se. Dakle, povjeren joj je veliki zadatak!

Međutim, Josipa se nije najbolje snašla u toj ulozi, željela je ostati svoja i samo svoja, ne osluškujući  trenutak, mjesto i ulogu koja joj je povjerena kao ni  publiku pred kojom se našla.  Vrsni glazbenici će reći da je himna izvedena   lijepo i produhovljeno  i da je Josipa diva  van svih kalupa i kategorija.  I ne samo oni, i brojni fanovi su joj bezrezervno stali u obranu, neka tako i treba jer nisi prijatelj samo kada je dobro, treba  uz čovjeka stati i kad ne ide najbolje.

Ali što je to što Josipa nije napravila, a trebala je?

Izostala je emocija koja je uzvanicima i široj publici  trebala dočarati taj poseban trenutak, učiniti ih u tom trenu ponosnim Hrvatima, potaknuti ih na osjećaj pripadnosti,  trenutno evocirati uspomene na prošlost, osvijestiti sadašnjost, zaželjeti bolju budućnost, produhoviti…  Svojim glasom trebala je dotaknuti srca,  pomilovati dušu i donijeti nadu svima onima koji su u tom trenutku bili uz nju,   ali emocija  koja se od nje  očekivala izostala je, a ona je ostala skoro usamljena u svom  pokušaju da još jednom izađe iz vlastitih  okvira  i zadivi publiku na jedan potpuno nov i neobičan način.

Ali i veliki  umjetnici mogu ponekad podbaciti, ne razumjeti povod,  vrijeme, ni mjesto na kojem nastupaju. Međutim, Josipa je jedna i jedinstvena,  treba je bezrezervno cijeniti   jer ona ne samo što je top muzička diva, ona svojom pojavom i ponašanjem predstavlja i predstavljat će kulturnu i naprednu Hrvatsku, a mi smo svi samo ljudi  koji ponekad u svom naumu i ne moraju uspjeti.

Stoga, nije ovo kritika, već pouka svima da nikad ne smiju podcijeniti povod, trenutak,  ukazano povjerenje… i precijeniti sebe!