Ferrata Omiš Dinara Mountain

If you want to fly learn how to climb!

My heart was violently beating. I was so afraid of flying.

Every time I walked in the mountains I jealously looked at the birds soaring above me, and wanted to be just like them, free to spread my wings, to reach the sky.

These birds just didn’t stay in one place. They could wander, be playful and independent, free to see the world, and to enjoy Nature’s wonders.

Here was my opportunity to be like a bird, to reach new heights, and to touch the clouds—if I could overcome my fears and do Ferrata.

But as I looked at the cliffs, the difficult to pass boulders, the many cables, and the other hurdles attached to doing Ferrata, my becoming a true “bird” seemed impossible. I was that scared.

I also knew that a young, inexperienced bird had to be courageous, so I tried to banish all the bad thoughts in my head—the horror movie which had me coming to a very untimely END.

Omiš Dinara Mountain
Ferrata
Omiš Dinara Mountain

But could I really fly? Could I roam over the sea, be a part of Nature, and feel her power?

I didn’t usually have so much self-doubt. I certainly didn’t admit defeat  too often. I liked taking chances—and because the views atop these cliffs overlooking the magical Adriatic Sea were so exhilarating, it was impossible to turn away from the mountain, to refuse this chance to take flight.

So there was no more thinking, no more doubts.

Click!

I would be a bird. Brave and determined.

I hooked up the carbines with steel sites, gazed up at the menacing-looking boulders—and said a quick prayer to God. “Please protect this small bird. Help me fly for the first time. I want to see the world. See oceans and forests. Please watch over me. Help me become fearless.”

So I took my first steps.

I saw the team of climbers, moving, climbing, everyone in line. Led by experienced climbers, we moved toward the mountaintop, even as I kept wondering, “Why am I doing this?”

But I also realized every little bird has to take chances, leave the nest of security and learn to fly, to be free. Sure it meant risking my life, but I couldn’t live my life crippled by fear.

I kept climbing. After digging and burying carbines, I had this new amazing feeling. It was a wondrous surge of energy, electricity, an unqualified sense of FREEDOM. It was a feeling joyously new to me. I was a bird…I was completely alive.

At the summit the pleasures continued. Outstretched before me were glorious green hillsides, the azure Cetina River, and a necklace of coves with alluring white beaches.

The mountain first seemed to be a cluster of rocks, harsh, unfriendly and beyond conquering. But believe me, they are special rocks. They led me to discovering new strength, new resolve, and the faith that I could take risks, overcome mighty obstacles.

So I often return to Omiš Dinara Mountain to feel the wind and to see my fellow birds hovering over me. I wave to them. They make all sorts of happy noises, as if noticing that I too know how to fly. I do!

Like them, I am also free.

Via ferrata through the Čikola Canyon – Can I fly once again

 

Was it unusual to follow a river that didn’t flow through its riverbed? The Čikola river has disappeared.  It didn’t want to show us her beauty and the joy she usually radiates. We looked for a few drops, but we didn’t find them. We climbed the heights of her canyon to see the Čikola moving, to hear her roar. We went down close to the river bed into the trough and waited patiently, but she didn’t answer!

We were here, in the heart of Čikola Canyon walked through  its beautiful land. Ready to explore the canyon heights, depths, wild and  untouched nature which surrounded us. Wide meadows welcomed us. All around us, it was beautiful and with  multicolored flowers. They invited us to join them. We sat there for the moment, touched softly their petals, and smelled its magic scent. We were drunk of nature and its beauty but had to go on. Where? To climb Ferrata!

Maybe you don’t know what Ferrata is? Maybe you haven’t yet felt the power of a harness with two leashes connected with steel cables, fixed to the rock of sides of cliffs. If you ever have the desire to fly over the clouds and be free, try it. Believe me it is an amazing feeling!

 

We finally started to climb Ferrata.

The Ferrata of Čikola was something unique and remarkable, it was an unknown place for all of us. A totally new experience.  Although we climbed many Ferrata like Perun, Omiš Dinara, and Kozjak several times, we were  aware that we must appreciate nature, all new cliffs, and their power.

I am very experienced in Ferrata but despite that, my little heart was beating faster. I looked at my friends, tried to prepare for my first steps. The climb started! No more thinking this was  time to act.  My sense of adventure boosted my adrenaline. I Felt alive, in my natural surroundings.  I felt free, but could I fly once again?

Sometimes climbing seems impossible, but I knew I have had to be brave, mentally strong and my legs and arms would work perfectly.

I had to climb my first difficult cliff.  My inner voice whispered to me to be brave.  Even if nothing has gone perfect, I had to be patient.

Obstacles confronted me. It was harder than I  thought. I tried to push  my entire body to go on, to reach a distant carved step. Unsuccessful! I was in a trap! I knew I had to stay, took a breath. I wondered how was I going to conquer  this huge  cliff. I tried once again, pushed my body  to catch another carved step with my arms. The first obstacles were overcome!  I did it!

I could  fly! I found  a measure of happiness which I always wanted. I really understood now the meaning of happiness.  I was overjoyed, grateful to God for this perfect gift and day.

We promised  to come back to Čikola river  and enjoy her beauty again. When? In the time  when she will be ready to show us her charms and full beauty. We don’t want to disturb her moments and her freedom of choice. We have the patience to wait,  to discover her charms slowly.  Čikola river will swell again in its bed and we will be delighted to see her full beauty, the most powerful potential of water.

Soon Čikola River! We will be back!

Amaranthine collection,Mario Malnar, Zagreb

Upoznajte Maria Malnara, tvorca  Amaranthine kolekcije narukvica

S kim biste se u stvarnosti radije sreli, s Bikom ili Lavom?  Zamislite ih još u kombinaciji i mogućnošću da ih sretnete zajedno, da vas gledaju ravno u oči i prilaze. Biste li osjetili strah od mogućeg bliskog susreta?

E pa, ne bojte se jer ovaj Lav i Bik utjelovljeni su u jednog  vrlo miroljubivog i kreativnog  čovjeka, a to što je to njegov horoskopski znak i podznak  jasno govori da se radi o vrlo upornom čovjeku koji ne poznaje granice jer taj kad naiđe na njih preskače ih, a kad naiđe na kraj stvara novi i još kvalitetniji početak. Sve ovo napisano stane usamo dvije riječi – Mario Malnar.

Mario  gradi svoj brand,  ali ne običan brand, to je brand s emocijom –  AMARANTHINE,  u čijem su fokusu prelijepe narukvice od isprepletenih niti satena, srebra, poludragog kamenja… koje Mario  sam dizajnira i izrađuje.

 

Amaranthine predstavlja  ljubav, bezuvjetnu, beskrajnu, snažnu i nježnu, emociju zbog koje se vrti svijet, sreća i osjeća onaj predivan mir u zagrljaju voljene osobe.

Tvorac si branda  Amaranthine? Što predstavlja brand, kad je osnovan ?

Prvo javno pojavljivanje Amaranthine branda bilo je u prosincu 2018. godine. Ideja se prije toga razvijala barem dvije godine. Kako se radilo o uvođenju potpuno novog branda na tržište  trebalo je napraviti niz predradnji da se ideja i realizira. Brand nosi LJUBAV kao glavnu emociju.

Riječ Amaranthine vuče korijene iz XVII.  stoljeća,  sinonim je za beskrajno, trajno, vječno, besmrtno – poput Ljubavi, najsvetije od svih emocija. Poveznica s mjestom nastanka je znak branda – glagoljično slovo A.

Svaki komad nakita, svaka linija, nosi  svoju poruku i emociju. Na svakome je vlastiti izbor da pronađe svoj.

Odakle uopće ideja da se upustiš u ovaj posao, možda obiteljska tradicija ili neko drugo prosvjetljenje?

Nema direktne, ali indirektne veze s obitelji ima. Odrastao sam u obitelji u kojoj su svi imali smisla za estetiku, tata fenomenalno crta, izrađuje uporabne predmete i stalno nešto “majstorira”;  mama je šivala, plela, heklala, lijepa i uredna odjeća,  ugodan životni prostor  njezin je “đir”.  Ali pravi “šmekeri” bili su moji baka i djed  koji su skupljali i cijenili fine stvari, oni su ti koji su mojoj sestri i meni u nasljeđe ostavili lijepe  stvari i izgrađen odnos prema njima, pa tako i prema nakitu  kojim se sada bavimo. Sestra je  strastvena kolekcionarka antiknog nakita, a ja gradim potpuno novi, suvremeni brend Amaranthine, moju kolekciju narukvica.

Od čega se narukvice izrađuju?

Jedno od važnijih pitanja jer tu nema kompromisa. Izrađene su od najfinijeg srebra, poludragog kamenja i satenskih trakica. U varijanti BLACK LINE srebro zamjenjuje zlato.  Narukvice su ručno izrađene kao i svaki element i kopča od srebra.  Tvrdim da su mala umjetnička djela na ruci vlasnika jer dvije iste ne  postoje. Garantiram porijeklo poludragog kamenja, srebra i dajem doživotnu garanciju na ispletene niti.  U poslu mi je jako važna  pravedna trgovina,  održivo poslovanje kao i ekološko pakiranje.

Od koliko i kojih kolekcija se sastoji  Amaranthine brand. Koja  ti je kolekcija  najomiljenija i zašto?

Postoje četiri  linije od samog početka, Boomerang, Heritage, Amaranthine i Black i sve su namijenjene onima koji žele graditi svoj prepoznatljiv, moderan i topao  stil, iako su meni najljepše kad su zajedno izmiješane na ruci. Što ih je više to bolje izgledaju.

Izdvojio bih Heritage jer ta kolekcija kao osnovni element nosi šibenski botun kojeg prikazujem na potpuno nov i moderan način. Šibenski botun 2007. proglašen je najoriginalnijim hrvatskim suvenirom i sretan sam  što mogu pridonijeti promociji hrvatske baštine.

Odakle  sve crpiš ideje za  izradu nakita? Kako uopće teče taj proces od ideje do realizacije odnosno prodaje nakita?

Kad sam pročitao pitanje onda sam se prvo nasmijao. To je proces koji nije svakodnevan, kada započne najprije testiram narukvice koje  nose najbliži prijatelji i obitelj. Tek nakon što se pokaže da je ideja provediva i nosiva, a ne samo lijepa, krene se u razradu. Prema potrebi slijede promjene, boja, vrsta konca i poludragog kamenja ili ih jednostavno ostavljam u izvornom obliku.

Prošla je prva kritična godina poslovanja, trebalo je pripremiti mnogobrojne poslovne aktivnosti. Kako  se posao odvijao u toj prvoj godini poslovanja za koju ekonomski stručnjaci kažu da je najzahtjevnija za posao i najstresnija za poduzetnika. Što si sve morao poduzeti da bi se posao razvio?

Da, završila je, srećom pozitivno po svim aspektima. Bilo je jako naporno jer sam puno tog morao naučiti i svladati u kratko vrijeme. Od komunikacije, fotografije, dizajna, vrste papira i tiska, prodaje, kupnje, računa, računovodstva… Ono što je u svemu tome meni osobno važno  je to što kad i nemam vidljiv napredak sretan sam, a ponajviše radi predivnih ljudi koji su ušli u moj život u protekle tri godine. Bez njih jednog po jednog, pomoći obitelji i moje  sestre ne bi bilo moguće doći do ovog gdje sam sad.

Kada krećemo u novi posao većina ljudi da sve od sebe,  ali potrebno je vrijeme kako bi tržište prepoznalo i prihvatilo određeni proizvod. Nakon koliko vremena se posao, odnosno prodaja  pokrenula?

Pa krenuli smo od početka kroz dva prodajna kanala. Prvi kanal su trgovine s kojima sam krenuo surađivati. Ključno je da te prepoznaju ljudi koji imaju izravan kontakt s kupcima. Posebno bih zahvalio partnerima iz  Take me Home i Galeriji Link u Zagrebu. Drugi kanal je web amaranthinestore.com gdje se kupnja odvija online, a kupuje se iz  USA, Mexica, Australije.  Mislim da se tek sad polako mijenja fokus s malenih slatkih narukvica na “must have”.

 

 

Što je Mario radio prije dizajniranja i izrade nakita odnosno narukvica?

Vodio sam integriranu nabavu u IBM korporaciji.  Nešto što nema nikakve veze s poslom koji sada  radim, ali taj mi je posao dao puno  u smislu upornosti, tako da mi sada ne predstavlja problem  ideju dovesti do potpune realizacije.

Ovo je tvoj prvi privatni posao, prije toga imao si mjesto manager u korporaciji. Ima li razlike u poslovnom djelovanju, što je zahtjevnije?

Svako okruženje ima svoje izazove.  Svakome bih preporučio rad u korporativnom okruženju jer daje vojnički dril i mišljenja sam da ne bih postigao ovaj uspjeh da nisam imao to poslovno iskustvo. Privatni posao naučio me i strpljenju  i upornosti. Nedostatak strpljenja je nekad bila moja najveća mana. No dobro, možda je još uvijek (smijeh), ali ne više u tolikoj mjeri kao prije.

Kako je bilo napraviti potpuni zaokret u karijeri i krenuti u nepoznato?

Nije bilo teško krenuti jer nisam imao blagu ideju u što se upuštam.  Ja sam želio kreativan posao i uvijek sam imao potrebu raditi nešto  gdje moj izričaj dolazi do izražaja. Prije sam se jako posvećivao uređenju svog životnog prostora. Tako je i stan u kojem živim bio dio publikacije Dblog o prekrasno uređenim stanovima. Ali nikada nisam imao hrabrosti napustiti “comfort zonu”. E onda kad sam se našao izvan nje bilo je vrijeme razmisliti što dalje i prilagoditi se što brže.

Gledajući iz sadašnje perspektive i ekonomske situacije, a poučen prošlim poslovnim iskustvom bi li radije bio manager ili poduzetnik koji  dizajnira nakit?

Pa imao sam mogućnost vratiti se u korporativno okruženje,  ali ostao sam živjeti svoj san. Još nisam požalio, a nekako mi se čini da i   neću.

Da netko želi krenuti tvojim stopama, ostaviti mjesto managera i  posvetiti se nekoj sasvim novoj karijeri, što bi mu ti savjetovao?

Neka vjeruju u sebe  kad drugi i ne vjeruju, da budu ustrajni  u onome što rade. Sigurno će se spotaknuti, pasti, pogriješiti, ali iz toga se raste, razvija  i postaje  bolja verzija sebe, usmjerena točno  prema cilju!

 

korona virus

Hoće li  poslovni svijet ostati isti nakon pandemije uzrokovane korona virusom?

 

Nikola Nikšić, poslovni savjetnik
Nikola Nikšić, poslovni savjetnik

Vrijeme katarze traži da se podvuče crta,  plate računi i krene nekim novim humanijim smjerom. Izgleda da je  došlo  vrijeme da se poravnaju računi i to ne novcem, nego onim za ljude najvrjednijim – zdravljem i njihovim životima. Hoćemo li ovaj put, u ovo vrijeme u kojem se borimo za goli opstanak definitivno osvijestiti što nam je važnije  materijalno ili humano?

Na ova i slična promišljanja  odgovore će nam dati g. Nikola Nikšić – iskusni poslovni  konzultant koji je cijeli svoj respektabilni radni vijek posvetio brojkama, poslovnim strategijama i upravljanju organizacijama različitih veličina, djelatnosti i vlasništva,  u  zemlji  i inozemstvu. Njegovo znanje i iskustvo moglo bi nam pomoći da prevladamo brojne poslovne prepreke i da ostanemo ono što u svojoj biti i jesmo – ljudi!

Moderan svijet ne pamti  ovakav krah organizacijskog, materijalnog i  financijskog  poslovanja koji je nastao kao posljedica pandemije uzrokovane korona virusom. Kakva je trenutno poslovna klima u svijetu dok traje ova pandemija?

Ljudi, organizacije i cijeli ekonomski sustavi većinom djeluju zbunjeno i reaktivno. Iznenađeni su od siline krize prouzrokovane korona virusom, a pojavila se u trenutku  kada se naslućivala i „klasična“ ekonomska kriza. Dakle, kriza na kvadrat. Za trenutnu krizu traže se recepti iz povijesti, no na žalost, takvih nema jer ovakvu globalnu, višeslojnu krizu (sociološki, zdravstveno i ekonomski) svijet još nije doživio. Što prije svi toga postanemo svjesni, i na pitanja o tome kako je riješiti prvo izreknemo „ne znam“, utoliko će se pravilnije pristupiti njenom rješavanju.

Kako će poslovni svijet izdržati ovaj udar na poslovanje? Koji bi im vaši savjeti išli u prilog i pomogli da ovu krizu prevladaju što bezbolnije?

Čovjek je izdržljivo biće. Bez obzira na tragedije, nepogode i ograničenja, čovječanstvo promatrano kroz dugačku vremensku perspektivu ide naprijed. Ponekad korak ili dva natrag budu bolni, no nakon toga uslijedi napredak i odemo ipak dalje nego smo bili prije nekih kriza. Već i iz povijesnih primjera, i bez ove krize, može se uočiti da kada god je nakon neke krize čovječanstvo prebrzo i bez smislene kontrole  pojurilo naprijed sljedeća kriza je bila još žešća od one prethodne. To bi već trebali razumjeti  i početi razmišljati kako da dominantno potican tehničko tehnološki napredak bude u ravnoteži s prirodnim okruženjem i resursima, sa stvarnim mogućnostima i potrebama ljudi. Kada to osvijestimo, dizajnirat ćemo primjerene društvene i ekonomske modele, ići ćemo naprijed održivije, stabilnije i sigurnije.

Kad su u pitanju poduzetničke organizacije, šest je ključnih područja na koje svi oni koji skrbe za te organizacije moraju obratiti pažnju, pokazati da raspolažu sposobnostima za djelovanje na tim područjima: planiranje, komunikacija, upravljanje odnosima sa zaposlenima, likvidnost, učenje i udruživanje. Ovo proizlazi iz potrebe da organizacije sve više zanemaruju financijske efekte jednostrano promatrajući interese samo nekih od dionika, nego da ekonomski opravdano i uravnoteženo grade odnose sa svim dionicima, razumijevajući njihove potrebe, ali i mogućnosti da surađuju.

Koga će prema vašem mišljenju najviše pogoditi ova kriza, koji sektor i zašto?

Turizam i uslužne djelatnosti koje se vezuju na turizam doživjet će najjači udar. Bez obzira na hrabrost i razum, bez obzira što se kaže da ljudi kratko pamte, ljudi neće moći odagnati u potpunosti strah od socijalnog kontakta koji je korona virus već do sada proizveo. Istovremeno, smanjenim intenzitetom rada i primanja, srednjoročno gledano, potrošačka moć takozvane srednje klase svugdje u svijetu biti će ograničena. Pojavili su se drugi prioriteti: briga o sigurnosti života i zdravlju sebe i bližnjih, potreba za ulaganjem u nova znanja, korištenje drugih alata komunikacije, razvijanje novih poslovnih modela i načina rada. Turizam je djelatnost ovisna o raspolaganju imovinom, kontinuiranim ulaganjem u nju, a ne može stvarati prihode i zaradu ako tu imovinu netko ne dođe koristiti na lice mjesta, i spreman je platiti ekonomski prihvatljivu cijenu.

Prerađivačka industrija je također ovisna o imovini, kvantiteti i tehničko – tehnološkoj konkurentnosti, no za razliku od turizma, ako se u tim pogonima proizvede nešto dobro, uvijek se ima gdje prodati. Neko od transportnih sredstava će lakše ili teže, skuplje ili jeftinije, moći dopremiti proizvedeno do kupca.

Je li poslovni svijet previše zastranio, dajući pritom sebi  autogol?

Riječi „rast“, „prodaja“, „zarada“, “sad i odmah“, „uništi konkurente“, koje se ultimativno, pod svaku cijenu, nameću od mnogih sudionika globalne ekonomije dovode do eskalacije problema. Modeli raspodjele bogatstava koji funkcioniraju tako da se po inerciji bogati sve manji broj ljudi na materijalnu štetu sve većeg broja siromašnih nema smisla. Legendarni Henry Mintzberg je u jednom svom intervjuu rekao da mu je nejasno kako se osjeća menadžer koji zaključi ugovor o plaći 500 put vrjedniji od svojih kolegica i kolega s kojima radi. Koje su to nadnaravne sposobnosti koje ima i težina odgovornosti koje preuzima koje ga tako vrijednosno diferenciraju od drugih.

S obzirom na nisku razinu etike u društvu, a iz koje se onda strah i pohlepa pretvaraju u ključne motivatore biznisa, ne može se reći da bez velikih promjena u društvu današnja „moderna“ ekonomija može djelovati na korist čovječanstva u cjelini.

Ljudi su postali robovi  koji ni u jednom trenutku, iako su možda neki i poželjeli, nisu mogli prekinuti poslovanje i zatvoriti firmu zbog velikih zaduženja. Išlo se do krajnjih granica financijskog zaduživanja, a time i psihičke  izdržljivosti. Zašto?

Zaduživanje je u biznisu normalan način osiguravanja sredstava za uspješno i održivo poslovanje. Kroz zaduživanje gradi se suradnja s dobavljačima, investitorima, kreditorima, koji vode računa (kontroliraju, savjetuju, podržavaju, …) da im sredstva koja su uložili ili robe i usluge koje su isporučili donesu određenu korist, prihod i zaradu.

Pri odluci o zaduživanju (ili narudžbi roba i usluga) izuzetno je bitno znati razlog zaduživanja, uvjete pod kojima će se realizirati,  i hoće li osigurati ekonomski opravdan povrat na uloženo u duljim vremenskim razdobljima (u turizmu, jako dugačkim). Radi se o profesionalnim menadžerskim znanjima iz područja financijskog menadžmenta, i tu se odluke ne mogu donositi emotivno i impulzivno, samo na temelju intuicije i hrabrosti. Investicije i nabavke moraju biti inicijalno opravdane do posljednje lipe, u više scenarija, i tek nakon toga se može pristupiti njihovoj realizaciji.

Prema pisanju i izjavama i najveći biznismeni  zazivanju smireniji i humaniji poslovni ritam nakon korona virusa, ako  toliko žele promjene  zašto su opće dospjeli u ovu nehumanu situaciju da su posao, novac i karijera  važniji od života?

Privatni i poslovni život su spojene posude. Jedno bez drugoga ne funkcionira. Nesređen privatni život ostavlja traga u biznisu na više načina, i obrnuto. Ono što nisu realizirali u privatnom, neki pokušavaju kompenzirati u poslovnom, a to je nemoguće. Kako je privatni život zahtjevniji i složeniji u odnosu na poslovni, traži više odricanja i posvećenosti, tako su neki linijom manjeg otpora, korak po korak, bježali u segment poslovnog, orkestrirano ističući veću vrijednost novca, zarade i poslovne karijere nad brigom o bližnjima, razvoju mladih i sigurnosti i  zdravlju starijih, i slično.

S druge strane ljudi su odgovorni da odgovorno rade, da se pitaju „što ja mogu napraviti da moja organizacija bude bolja i jača“, da u posao koji rade ulažu energiju, emocije i znanje. Da budu agilni, i bez obzira na ograničenja, da preuzimaju ulogu su-kreatora budućnosti organizacija u kojima rade, da zarađuju, a ne da primaju plaću.

Vidimo već da diljem svijeta ljudi ostaju bez posla, jesu li radnici  žrtve  nehumanog i nepromišljenog djelovanja  nadređenih? Možemo li govoriti o nemoralnoj igri  ljudskim sudbinama?

Već smo naveli strah i pohlepu kao aktualno moćne pokretače biznisa. To izaziva nepromišljenost i jednostrane postupke u lovu na kratkoročne probitke, a zanemaruje se stabilnost i sigurnost organizacije na dulje staze. Ima tu nemorala, ali više bi se fokusirao na neznanje i nesposobnost strateškog razmišljanja, kako vlasnika od kojih uobičajeno dolaze pritisci takve vrste tako i menadžera koji prihvaćaju sudjelovanje u takvim konceptima. Na dulje staze, takve organizacije, vlasnici i menadžeri dolaze na loš glas, i gube povjerenje kod ljudi. Iz organizacije odlaze najbolji, a oni vrijedni s tržišta rada ne žele im pristupiti.

Međutim, mislim da je još veći problem za globalnu ekonomiju i društvo u cjelini nemogućnost da se u okviru postojećih djelatnosti osigura zaposlenost i prihvatljive naknade za rad. Naime, s obzirom na razinu iskoristivosti prirodnih resursa na našem planetu, neophodno je smanjivati intenzitet postojećih aktivnosti i načina rada u mnogim djelatnostima (energetika, auto industrija, transport, teška industrija i neke prerađivačke djelatnosti, …). Istovremeno, treba pokretati neke nove  oko čega se nije još postigao globalni konsenzus, a niti razvile potrebne kompetencije.

Ima li danas opće humanosti, razumijevanja, solidarnosti u poslovnom svijetu?

Ima, itekako. Problem je u zanemarivanju tih primjera, nedovoljnom isticanju, dominaciji crnila koje zbog komercijalnih interesa prevladava u medijima. Treba imati na umu da su ljudi u većini dobri, imaju većinom dobre namjere, kao u svemu tako i u biznisu.

Tko su moćnici  koji diktiraju svjetske poslovne trendove? Je li ovo prilika da shvate da se novcem ne može sve kupiti, pogotovo psihička i fizička  uravnoteženost? 

Prema Forbes-u u 2018. u svijetu je bilo je registrirano 2.153 milijardera (u USD) čija se imovina procjenjivala na 8.7 bilijuna dolara. Nešto prije eskalacije korona krize, bogatstvo 10 najbogatiji bilo je veće vrijednosti gospodarstava 85 siromašnijih zemalja na planeti na kojoj trenutno živi oko 7.7 milijardi ljudi. Nakon početka krize, prema tržištima kapitala, 500 najbogatijih izgubilo je gotovo 300 milijardi dolara. Sve to ukazuje na silne diskrepancije, neravnotežu, nestabilnost i nesigurnost.

Novac nesporno daje određenu neovisnost i komociju, i ako ga nema dovoljno za osnovne potrebe izaziva tugu i tjeskobu, nezadovoljstvo i nesigurnost. Zarađen na temelju intelekta i rada može biti jedna od potvrda uspjeha. No njegova kupovna moć je vrlo ograničena kada je u pitanju odnos između ljudi, prijateljstvo, povjerenje, a s njim se nikako ne može kupiti sreća, i osigurati psihičko i fizičko zdravlje.

Možemo li ovo vrijeme karantene i opće izolacije nazvati globalnom  ljudskom katarzom, buđenjem i suočavanjem s istinom?

Da, ako  ćemo to htjeti tako razumjeti, osvijestiti se, i nešto što je tragično, opasno i djeluje ograničavajuće, iskoristiti da postanemo bolji i jači.

I na kraju hoće li  poslovni svijet nastaviti istim  neuhvatljivim ritmom kao i  prije pandemije? Što mislite kako će izgledati nakon ove krize, hoće li se nastojati uravnotežiti materijalno i humano ili će se nastaviti trčati za bogatstvom kao i do sada?

Ja sam nepopravljivi optimist. Očekujem pozitivne promjene, sinergiju širih razmjera, zajedničko djelovanje takozvanih velikih sila na kreiranju općeg boljitka, kreiranje novih ekonomskih modela i pokretanje novih djelatnosti kojima će se zadovoljiti potreba za cirkularnom ekonomijom, promjenama u ponašanju i poslovnim modelima financijskog sektora,  hlađenjem od rasta i racionalnijim korištenjem i održavanjem prirodnih resursa ovog planeta.

Mišljenja sam da ovakva kriza neizbježno jača svjesnost o potrebi za promjenama, a koliko će snažne one biti, živi bili, pa vidjeli.

Je li ovo ipak  nada za jedan novi,  humaniji  početak?

Da, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što nada umire posljednja.

Učimo komunicirati! Preispitajte se, možete li biti dobar vođa?

 

U kriznim situacijama kao što je i ova danas s korona virusom , vrlo ja važno kvalitetno komunicirati  s ljudima  jer ih se tako uvodi u bit problema kojeg oni mogu razumjeti  i njime vladati, a spoznaja da se situacijom može vladati čini ljude snažnijima.

Ovako  otprilike i izgleda  trenutna komunikacijska situacija u Hrvatskoj glede korona virusa, a sve zahvaljujući ljudima iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, pogotovo onima koji su medijski  najeksponiraniji Davoru Božinoviću, Alemki Markotić, Krunoslavu Capaku  i Viliju Berošu. Očito je da oni čine sve što je u njihovoj ljudskoj moći da svoj narod obrane od bolesti koju izaziva korona virus, a Hrvati to i osjećaju načinom  na koji oni to i komuniciraju. Poklanjaju im povjerenje,  poštovanje, do mjere “idolopoklonstva”, dajući im do znanja da su ih spremni pratiti, vjerovati, pa zlu ne trebalo i svoje živote povjeriti  u njihove ruke.

Tijekom svakodnevnih javnih nastupa  pokazuju  hrabrost,dosljednost,  razboritost, iskrenost i odlučnost da situaciju s korona virusom stave pod kontrolu, ništa ne prepuštajući slučaju. Iz toga je  proizašle i najrigoroznija zaštitna mjera, ona u obliku ograničenog  kretanje što svakom čovjeku teško pada jer je  društveno biće, ali kada ova četvorka izdaje zapovijedi, ma koliko teške bile, ne odbijaju se. Zašto?

Ljudima trebaju vođe, ali ne bilo kakve, trebaju im vođe koji će se znati  izdići  iznad krize i znati njome upravljati, oni koji će smireno, bez panike i u svakom trenutku znati i moći objasniti što se oko njih zbiva i pokazati im kako se u određenom trenutku ponašati.

Svaka komunikacija, pa tako i ova u vrijeme krize  mora imati prihvatljive ljudske standarde, biti bliska s narodom  i sadržaje izgovorene najjednostavnijim jezikom kojeg svi ljudi bez obzira na  razinu intelektualnog razvoja mogu razumjeti, ona koja može uliti povjerenje u svakog čovjeka bez razlike.  Kada se zadobije povjerenje  ljudi su sve spremni prihvatiti, pa ako treba i one najteže scenarije jer se tijekom komuniciranja razvija  široka svjesnost  da se daje  sve od sebe  kako bi se   krizna situacija što uspješnije prevladala. Kada je svjesnosti o sveukupnom poduzimanju onda je i razumijevanja za krizu i za sve one koji je vode.  Ljudi trebaju dobar primjer, model ponašanja, a kada ga imaju, ni mase nemaju  problema  slijediti ga.

Dakle, ova kriza donijela nam je i nešto dobro, neke nove komunikacijske standarde koji  će s obzirom na dobre rezultate vrlo brzo i druge političare potaknuti na promjene, one koji se u ovoj krizi  još drže floskula i praznih, populističkih priča, neprovedivih obećanja koja sa stvarnošću veze nemaju. Dakle, što prije shvate da je vrijeme  floskula i praznih priča prošlo imaju više šanse za politički opstanak  ili mogućnost da se njome ozbiljnije počnu baviti.

Došlo je neko novo vrijeme političke istine, one prave istine  koju će narod uvijek razumjeti ma kako teška bila ne bojeći se s njome uhvatiti u koštac,  cijeneći pritom one vođe  za koje osjećaju da su i sami ljudi, njima bliski bez obzira na titulu, političke obveze, a time i moć koju trenutno nose.

Dakle za zaključiti je da osoba koja umije kvalitetno komunicirati  stječe prednost pred ostalim kolegama jer vrlina vođe je da  zna komunicirati, govoriti i slušati.  Vođa  koji sluša i s kojim se može razgovarati  ima podršku i poštovanje svoje okoline, a time i bolji uvid u događaje oko sebe.

Preispitajte se, iskreno  sebi odgovorite  možete li i unatoč razvijenim ambicijama biti vođa!

Foto: Screenshot Internet

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Je li Josipa Lisac još jednom uspjela izaći iz vlastitih okvira?

 

Josipa Lisac otpjevala je himnu na  inauguraciji novog predsjednika RH Zorana Milanovića potaknuvši pritom mnogo kritika na izvedbu, pa sam se i sama zapitala što se to desilo Josipi kada je možda i po prvi put u svojoj karijeri  uspjela dio svoje vjerne publike  okrenuti protiv sebe.

Himna je obilježje  jedne države, pjeva se ili svira u svečanim trenucima i službenim prilikama.  Veliča povijest, tradiciju, napore jednog narod, identitet države i ima svoja pomalo i kruta  pravila izvedbe. Stoga i nije čudno, i razumljivo je da bi joj svaki glazbenik  koji je izvodi želio  udahnuti  i dio svoje duše te joj dati i svoj osobni pečat, pritom svjesno riskirajući  da bude izložen  kritikama i neslaganju  javnosti.  Upravo se to desilo Josipi Lisac, divi koja skoro pola stoljeća niže glazbene uspjehe,  bez i jedne mrlje.

Mora li neobično biti i neprimjereno?

Pjevanje himne predstavlja  jedan poseban trenutak  u kojem se veliča ponos, zajedništvo,kultura i pripadnost jednom narodu.   Hoće li bit i emocije tijekom izvedbe biti pogođene i pravilno prenesene publici  na onome je kome se ta čast i povjeri.

Na inauguraciji se ta  čast dala  Josipi Lisac, hrvatskoj divi koja u očima cijele nacije, pa i  svijeta  predstavlja pojedince, a time i većinu društva koje gaji visoki nivo životnog i kulturnog izričaja.   Ona je definitivno predstavnica  nepatvorenog modernizma, oponentica svega nekulturnog, jeftinog i sablaznog. U svijetu u kojem ona vlada  nema mjesta za one suprotnog ponašanja, pijanog bacanja po podu,  pjevanja cajki, političke histerije, nekulture i bahatosti…

Dakle, organizator ju je izabrao s razlogom! S obzirom na njezine stavove, ponašanje, osobnost,  imidž povjeren joj je zadatak  da široj javnosti prenese i neverbalnu poruku novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića,  a između ostalog i ta je da  njeguje kulturno, pristojno i gospodsko ponašanje te potiče  autentične posebnosti na kojima je hrvatska kultura  nastajala i razvijala se. Dakle, povjeren joj je veliki zadatak!

Međutim, Josipa se nije najbolje snašla u toj ulozi, željela je ostati svoja i samo svoja, ne osluškujući  trenutak, mjesto i ulogu koja joj je povjerena kao ni  publiku pred kojom se našla.  Vrsni glazbenici će reći da je himna izvedena   lijepo i produhovljeno  i da je Josipa diva  van svih kalupa i kategorija.  I ne samo oni, i brojni fanovi su joj bezrezervno stali u obranu, neka tako i treba jer nisi prijatelj samo kada je dobro, treba  uz čovjeka stati i kad ne ide najbolje.

Ali što je to što Josipa nije napravila, a trebala je?

Izostala je emocija koja je uzvanicima i široj publici  trebala dočarati taj poseban trenutak, učiniti ih u tom trenu ponosnim Hrvatima, potaknuti ih na osjećaj pripadnosti,  trenutno evocirati uspomene na prošlost, osvijestiti sadašnjost, zaželjeti bolju budućnost, produhoviti…  Svojim glasom trebala je dotaknuti srca,  pomilovati dušu i donijeti nadu svima onima koji su u tom trenutku bili uz nju,   ali emocija  koja se od nje  očekivala izostala je, a ona je ostala skoro usamljena u svom  pokušaju da još jednom izađe iz vlastitih  okvira  i zadivi publiku na jedan potpuno nov i neobičan način.

Ali i veliki  umjetnici mogu ponekad podbaciti, ne razumjeti povod,  vrijeme, ni mjesto na kojem nastupaju. Međutim, Josipa je jedna i jedinstvena,  treba je bezrezervno cijeniti   jer ona ne samo što je top muzička diva, ona svojom pojavom i ponašanjem predstavlja i predstavljat će kulturnu i naprednu Hrvatsku, a mi smo svi samo ljudi  koji ponekad u svom naumu i ne moraju uspjeti.

Stoga, nije ovo kritika, već pouka svima da nikad ne smiju podcijeniti povod, trenutak,  ukazano povjerenje… i precijeniti sebe!

Chamonix

Planinarski klub Gojzerice za drugi rođendan dobio novog predsjednika

Planinarski klub Gojzerice održao je na Mosoru u planinarskom domu Umberto  Girometta svoju drugu Redovnu i prvu Izbornu  skupštinu. Izabrali su se novi članovi Uprave,  Ivan Jozinović, mladi čovjek od 27 godina postao je novi predsjednik kluba, a Marija Paro dosadašnja predsjednica postala je dopredsjednica. Upravu kluba čine još  Ivica Lolić, Inge Primorac, Sanja Krivić Modrić, Silvana Dragojević i Jure Rakuljić.

pk gojzerice split

Osim održavanja  skupštine, članovi PK Gojzerice imali su  razloga i za veliko slavlje  jer trebalo je što bolje proslaviti drugi rođendan kluba, ali i dobre rezultate postignute tijekom tog perioda.  Okupljeni članovi i njihovi gosti  podijelili  su radost i  dobre vibracije nastale kao plod brojnih zajedničkih aktivnosti,  dobrih izleta i klupskih okupljanja.

Postiglo se i više  od očekivanog

Kada je grupica entuzijasta prije dvije godine predvođena Marijom Paro  krenula u osnivanje kluba  postojala je samo ideja koja je samo tjedan dana poslije toga, 3. siječnja 2018.  i  zaživjela na papiru, ali početnu inicijativu trebalo je realizirati  u stvarnosti te  izgraditi  jedan kvalitetni klub, a time i planinarsku priču.

Trebalo je naći prostor,  okupiti entuzijaste koji će s dvoje – troje  inicijatora pokrenuti novo planinarsko društvo,  organizirati planinarske škole, školovati vodiče koji će voditi ljude na izlete.

Nakon samo dvije godine u klubu su već održane četiri Opće planinarske škole, a peta proljetna već je popunjena, imamo 11 vodiča, neki već završeni, a neki još u procesu školovanja. Nabavilo se dosta  opreme za rad kluba, penjače, feratu , šatorovanje, bivakiranje, alat za uređivanje staza. Obnovila se markacija na stazi od Doca Gornjeg do prijevoja Rašeljka na Mosoru, a u planu je i veliki projekt obnove stare razrušene lugarnice ispod Lišnice, na istoku Mosora.

Svi su zadovoljni, posebno Marija Paro na čiju je ideju i nesebičan  angažman prije dvije godine klub i osnovan.

“Druga Redovna i prva Izborna skupština od prošle se razlikuje po mnogočemu. Na čelo Gojzerica došao je mladi čovjek Ivan Jozinović u kojeg imamo veliko povjerenje, a on će kao mlad čovjek vjerojatno zajedriti nekim novim jedrima, dati klubu neku novu, mladenačku  energiju, ali opet ostati na putu  na kojem su Gojzerice  i razvijale   svoju planinarsku priču. Smatrala sam da je palicu potrebno predati mlađem čovjeku jer  je to po meni jedini ispravni  put. Tijekom ove dvije godine puno smo radili. U tom radu i aktivnostima prepoznala sam Ivana kao kompletnu osobu za ovu funkciju, istina bez iskustva, ali kad se hoće sve se može, a to je vjerujte naš Ivan.

Razumijem ljude da misle da je rano za odstupanje, ali ovaj potez ne znači da sam se umorila i zbog toga odustala,  dapače tek sam se  razigrala. Potpuno sam upoznala rad kluba i njegove vrijednosti, ali za klub je bolje da se pomladi i članstvom i radom, onim  radom prema EU fondovima, širenju infrastrukture,  izgradnji  naše kuće”…

pk gojzerice split

Ivan je preuzeo funkciju predsjednika, ali i njemu  kao i Mariji Paro,  timski rad je ključ za dobro i kvalitetno funkcioniranje kluba.

Da, prihvatio sam i postao predsjednik kluba.  Svi u klub dolazimo s nekim znanjem, pa tako i ja, nastojat ću ga   iskoristiti na najbolji mogući način.  Želim da svi oni koji dođu u klub osjete pripadnost i privrženost, da ovdje  nađu sve ono što je  prirodno i ljudsko . Gojzerice taj smjer već imaju, a  ja ću ga i dalje nastaviti vrlo predano  razvijati. Temelji su jako dobro postavljeni, funkcije u klubu su po meni formalnost, nemaju težinu ako nas naše uže i šire okruženje ne prati i podržava. Dio sam tog okruženja od početka i upravo sam zbog tih ljudskih vrijednosti i vrlina  i prihvatio biti predsjednik kluba.

Do sada je trebalo  mnogo znanja, strpljenja i rada, a da bismo postigli sve što nam je u planu trebat će i više. Svi smo presretni jer smo skupa izgradili jednu predivnu atmosferu, stoga zaslužujemo  svi skupa i uživati u njoj” – završava mladi predsjednik Ivan Jozinović.

  ivan jozinović

 Ivan ima veliku podršku i od ostalih članova Uprave, posebno Ivice Lolića Lole i Silvane Dragojević koji su s Marijom zajedno  osnivali i razvijali  klub. Presretni su i oni,  ponosni na pozitivnu energiju koja se razvija u klubu.

“Kao jedan od osnivača kluba prezadovoljan sam postignutim rezultatima” – kazao nam je Ivica Lolić i nastavio:    “Pokazali smo iskrenu namjeru da na organiziran i kvalitetan   način odvedemo ljude u planinu i pokažemo im  jedan novi, prekrasan svijet koji njima kao urbanim ljudima postaje sve više nepoznat.  Priroda   u ljudima potiče dobre osjećaje  koje i ja osobno  proživljavam  cijeli život hodajući po planinama. Kad se spustim s  planine u dolinu moji su  osjećaji i životni prioriteti  potpuno drugačiji. Svi ti pozitivni doživljaji potaknuti su naporom  kojeg ulažemo hodajući i  taj nam doživljaj postaje  važniji od bilo čega drugog. Za napraviti one posljednje korake  ponekad je potreban  i zadnji  atom snage, ali taj napor oslobađa od psihičkog i emotivnog stresa.  U  dolinu se vraćamo fizički umorni, ali psihički mirni, balansirani, pročišćeni…  Lakše nam je živjeti kada smo sjedinjeni s prirodom jer ona nam pomaže da se sjedinimo i sa sobom.

I u tom smo smislu mnogo napravili, sve naše novo pridošle članove naučili smo kako suživot prirode i čovjeka može biti lijep i ispunjen – kaže nam Ivica Lolić.

Nakon dvije provedene  godine aktivnog članstva Silvana Dragojević ujedno i članica Uprave  ponosna je na cijeli klub i sve ljude u njemu.  Kaže bilo je rada i stresa, a najviše ljubavi!

pk gojzerice split

“Da, bit ću najsretnija ako tako i ostane , a sigurna sam da hoće jer to je  glavna karakteristika  Gojzerica. Osobno, u sebi nosim  silnu ljubav prema ljudima, empatiju, pozitivnu energiju i sve to  želim i dalje prenositi među ljude, među naše planinare. Od svega je najvažnije živjeti  u skladu s prirodom jer ona nas usrećuje, a kada smo sretni i zadovoljni sami sa sobom  imamo poriv tu ljubav dijeliti  i s drugim ljudima. Ljubav se treba širiti jer ako daješ još više ćeš dobiti.  Ljudima jednostavno treba pokazati  koliko život može biti ispunjen, sadržajan i  lijep – završava Silvana ovaj svoj kratki osvrt.

  

A što na kraju reći nego da Gojzerice pozivaju sve drage i pozitivne  ljude da nam  se pridruže  u planinarenju,  radu i aktivnostima  koje im iskustveno najbolje  odgovaraju.  Nema veze koliko vam je godina, važno je koliko je života u njima , nije važno ni  zvanje, ni zanimanje  jer ovo je jedna velika dalmatinska mišanca koja ne poznaje  međugeneracijski jaz jer  naglasak  se stavlja na  zajedništvo, ljudskost, prirodoljublje  i čovjekoljublje.

Ljudi dragi, dobro došli u Planinarski klub Gojzerice!

 

 

 

Ususret izboru Najuspješnija žena i Najuspješniji  muškarca 21. stoljeća

Slađanu Obradović Petrović, PR i marketing menadžericu ne treba osobno poznavati da bi osjetili njezinu snagu,  sposobnosti i kreativnost jer radi se o ženi  koja je svojim idejama i radom zagazila u 21. stoljeće i prije nego li je i nastupilo, slaveći njegov dolazak svojim dinamikom, upornošću,  ali i osobnošću,  nesebično, široko ispružene ruke vodeći sa sobom i sve one  žene koji su joj se na tom   putu željeli pridružiti, a potom i muškarce. Vrijedne i hrabre ljude koji su svojim radom i inovativnošću  zaslužili nominaciju, a tijekom godina održavanja, mnogi od njih i titulu  Najuspješnija žena i Najuspješniji muškarac 21. stoljeća.

Najžena i Najmuškarac 2019
Najžena  i Najmuškarac XXI. stoljeća

Naime, već devetnaestu  godinu za redom Slađanu Obradović Petrović iz godine u godinu koordinira velikim poslovnim projektom, okupljanjem  Najuspješnija žena  i Najuspješniji  muškarac  21.  stoljeća. Manifestacija se održava u Beogradu i okuplja poslovni cream de la cream biznisa iz cijele regije počevši s okupljanjem žena  poduzetnice, a od prošle godine i  gospodu biznismene iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore, Slovenije,Grčke,Italije, Australije, Amerike.

Najžena i Najmuškarac 2019
Za uspješne i koji se tako osjećaju

Okupiti  na jednom mjestu  toliko pozitivnih, ambicioznih  i proaktivnih poslovnih  ljudi, omogućavati  im razmjenu znanja i iskustva, poticati ih u širenju osobnih i poslovnih  granica, kreiranju posebnosti u branši mogu samo nesebični, duhom i umom otvoreni ljudi, misionari, a za Slađanu to možemo uistinu i kazati, jednako  kao i za sve one poslovno hrabre ljude koji svojom nazočnošću obogaćuju ovo okupljanje.

Prema njihovim riječima  velika je čast i samom nominacijom  biti dio ovog okupljanja, predstavljati sebe i svoju tvrtku koja prema postavljenim kriterijima nadvladava okvire prosječnosti i izdvaja se izvrsnošću potkrijepljena  inovativnošću, kredibilitetom, razvojem ljudskih potencijala, neupitno vodeći prema jednom cilju, pozitivnom i uspješnom poslovanju.  Okupljati   se na jednom mjestu,  umrežavati, imati mogućnost ispričati priču o svojim  proizvodima  i uslugama,  pokazati ih širokoj i  raznolikoj  publici te  vrlo brzo doći do konkretne  informacije koja za zadatak ima multiciplirati proizvodnu vrijednost, kako za  proizvođača, tako  i za potrošače koji na taj način mogu kvalitetnije rješavati svoje  osobne želje, potrebe i doživljaje.

 

Četvorka iz PK Gojzerice  ispenjala Mont Blanc – vrh vječitog snijega i leda

Uspon na Mont Blanc
Uspon na Mont Blanc

Kamen po kamen,  greben po greben, korak po korak po snijegu, siparu, klizavom kamenjaru,  zemlji, na red je došao i onaj toliko željeni doticaj s Mont Blanc – om, najvišim  vrhom Alpa, na  4810 m nadmorske visine. U tom trenutku i nije bilo velike euforije, ali osjećaji su počeli navirati punom snagom kada su se misli sredile i srce umirilo. Sretni su oni koga  te emocije preplave, a ovaj put taj divan osjećaj dotakao je Ivana Jozinovića (27), Slavena Grgića (54), Juru Rakuljića (29)  i  Zlatka Brkljača (27), planinare i planinarske vodiče  Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita.

Iz  Žrnovnice se ova četvorka uputila u  Chamonix (Francuska) najznačajniji alpinistički centar u svijetu koji se nalazi u samom podnožju Mont Blanc-a,  s namjerom da uspenje taj drugi po veličini europski vrh, vrh vječitog snijega i leda. Poletni, puni pozitivne energije,  odlučili su se za ovaj pothvat u želji da prošire svoje planinarsko znanje, preispitaju sebe, svoje  fizičke i mentalne mogućnosti te  osjetite svu radost otkrivanja kako za ovaj tako i za neke nove izazove.

Alpski vrhovi
Alpski vrhovi

Kako kažu ideja se rodila u jednom kafiću  i nije im trebalo mnogo za konkretan dogovor. Započele su organizacijske i financijske pripreme, najvažnije je bilo pripremiti planinarsku opremu, dereze, cepine, penjačke pojaseve, dobre gojzerice, rukavice, naočale i kacige bez koje se na uspon nije moglo.  Trebalo je donekle usvojiti i teoretsko znanje o pothvatu, ali nisu se zanosili   da će cijelo svoje znanje za put i ekspediciju “popiti” iz knjiga… svjesni da je to tek kap u moru u odnosu na ono što ih čeka na tom usponu.

Dolazak u Chamonix, počeo je rasvjetljavati ideju. Sami pogled na okolne vrhove izazivao je strahopoštovanje. Procijenili su da ih čeka, napor, staloženost, znoj i upornost…i bili su u pravu.

Chamonix
Chamonix

Slaven Grgić , dugogodišnji je planinar koji je već ispenjao i Kilimanjaro (5895 m), a za kojeg je i ovaj uspon jedno prelijepo životno i planinarsko  iskustvo.

“Nije bilo jednostavno ispenjati ovaj vrh, ne toliko zbog fizičke i mentalne snage već zbog nedostatka kisika. Najgori dio puta bio mi je 200 m ispod doma Gouter (3817 m). Trebalo se  prilagođavati, odnosno aklimatizirati jer su me počele napuštati  umne i fizičke sposobnosti.  Međutim, onaj  osjećaj koji me preplavio kada sam se popeo na vrh bio je savršen. Preispitao sam svoje granice, uspio ih pomaknuti i još jednom  pobijediti sebe. Neprocjenjiv je to  osjećaj,  a kada se taj osjećaj pomiješao i sa savršenstvom prirode imao sam osjećaj da sam u raju. Nakon ovog pothvata zadovoljan sam i ispunjen čovjek i već razmišljam o penjanju  na Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe ili pak na jedan od himalajskih vrhova”.

 Uspon kamenih gromada
Uspon kamenih gromada

Vrlo sličnu priču ispričao nam je i Ivan Jozinović, tajnik PK Gojzerice,  mladi čovjek  kojemu su  priroda i planine u srce usađene rođenjem.  Želja za istraživanjem planina   odvela ga je  na Mont Blanc, a prema sjaju u  očima dok  priča o ovom pothvatu izgledno je da će mu samo nebo biti granica.

“Ovo je moj prvi  zahtjevniji vrh. Do tada sam planinario po hrvatskim planinama gdje sam stjecao iskustvo, vještine, znanje. Odlučili smo se za Mont Blanc jer je najbliži.  Za druge, dalje  uspone jednostavno nismo imali vremena i novca, a s obzirom i na  iskustvo nije bilo pametno započinjati  sa zahtjevnijim vrhovima. Tijekom cijelog putovanja bilo je pozitivne energije, uzbuđenja, ali i straha  jer smo bili svjesni da se upuštamo  u nešto nepoznato. Na početku uspona  dolazi prva prepreka  tzv. Kuloar smrti, jako strma udolina između dva niza stijena gdje treba prijeći uzak put , a ukoliko  se dogodi pad završava se na stijenama ili  u procjepu ledenjaka. Veliki rizik predstavlja i odron kamenja  koji zbog kosine dobiva na ubrzanju  i predstavlja opasnost za prolaznike, a nastaje uslijed porasta temperature. Sličnih je opasnosti bilo mnogo. Dogodilo se  mnogo novih planinarskih momenata, trebalo je izdržati sve napore i izdržali smo, ponekad zajedno, a ponekad i odvojeno, ovisilo je o trenutnim željama, nastojali smo biti opušteni i  otvoreni za nova istraživanja. Taj osjećaj slobode bio je neprocjenjiv, mogao sam se posvetiti sebi, svojim mislima, ali i svojim prijateljima. Ovo je odličan temelj za daljnje pothvate, sljedeće ljeto planiram Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe”.

Uspon okovan snijegom
Uspon okovan snijegom

Svaki čovjek kad se nađe na tako zahtjevnom usponu , a s obzirom na individualnu spremnost i zahtjevnost uspona pita se što to njemu treba, pa tako i Jure Rakuljić (29) koji se planinarenjem počeo ozbiljnije baviti prije dvije godine kada je postao član Planinarskog kluba Gojzerice.

“Popeo sam se na Mont Blanc i jako sam  sretan zbog toga.  Jedan od motiva bio je da vidim kako će mi  tijelo reagirati na toj visini i  u kom vremenskom periodu ću se uspjeti aklimatizirati jer postoje i neka genetska ograničenja na koja se ne može utjecati. Bilo je trenutaka kada je bilo naporno, stresno, ponekad i pomalo nervozno, ali sve smo to uspješno prevladavali. Dom  Gouter (3817 m) u kojem smo boravili udaljen je pet sati hoda od samog vrha, a Slaven i ja  hodočastili smo mu dva dana za redom. Nakon što smo prošli Kuloar smrti kojeg je Ivan već spomenuo  nastaju veći problem. Bilo je potrebno prijeći gotovo vertikalni put  od  nepravilno razbacanih velikih kamenih gromada i uspeti se s 3167 m na 3817 m, a pritom su nam problem predstavljale i dereze koje su proklazivale po kamenim blokovima. Kada sam došao na vrh  nisam bio euforičan, bilo mi je hladno i nisam se imao kad prije vratiti u kamp.   Želio bih otići na vrh Veliki Zub koji se također nalazi u blizini Chamonix-a, ali taj uspon je tehnički mnogo zahtjevniji i za to se trebam dobro i na vrijeme  pripremiti”.

Na vrhu Mont Blanc-a
Na vrhu Mont Blanc-a

Zlatko Brkljač također je  Žrnovčani, ponosan na svoje korijene i ognjište pod Mosorom koji ga je i naveo  da se divi i zavoli prirodne ljepote i planine. Ozbiljnije istraživanje započeo je u  francuskom Chamonix-u koje je zaokružio usponom na Mont Blanc tijekom kojeg je  osvijestio svoje mogućnosti, reakcije, ponašanje u nepoznatim uvjetima i zadovoljan je kaže:

“Prvi put sam boravio u ovom dijelu Europe.  Zanimalo me kako ću se snaći i ponašati u nepoznatim i izvanrednim uvjetima. Kad sam počeo s penjanjem na Mont Blanc tehnički sam  bio neiskusan, ali nisam imao prostora za grešku, svjestan da je hod po planinskim  grebenima jako strm,  opasan i da bi me i najmanja greška mogla skupo stajati. Bila je to izvanredna prilika da iskusim nešto novo, otkrijem nove mogućnosti, razbijem granice i promijenim mišljenje o sebi.  Bio sam sretan kad sam se popeo na vrh, ali  sam osjetio i neko olakšanje  jer trebalo je ispenjati  mnogo okolnih vrhova prije dolaska na onaj glavni – Mont Blanc,  a vjerujte bilo ih je dosta i pitao sam se ima li im kraja, ali kada smo se popeli imali smo što vidjeti, pogled od milijun dolara, neprocjenjivo. Prezadovoljan sam kako sam odradio ovu turu. Sljedeći moj plan? Idem dalje uzbrdo!”

Zavijorila se i zastava matičnog kluba - PK Gojzerica
Zavijorila se i zastava matičnog kluba – PK Gojzerica

 

Kada se krećeš u planinarskim krugovima čuješ razne priče,  poželiš i sam postati dio tog ambijenta, izazova, okusiti taj adrenalin… Tehnički, fizički i mentalno  jest zahtjevno,  ali se taj napor podvuče pod kožu i ne popušta. Ovi momci kažu da čestitaju svima onima koji su prošli isti  put jer za uspon treba neviđena samokontrola, snaga i upornosti.

Momci neka vam je sretno na novim pothvatima jer u životu je najvažnije slijediti svoje snove i  imati ih hrabrosti pretvoriti u stvarnost, a što je tako magično u toj planini, dragi čitatelji, možete  istražiti i sami!