Via Adriatica  u službi dobrote i humanosti

 

               Ranko Dragičević i Daniel Lončar u akciji  “1100 kilometra za 1100 terapija”

Još im je preostalo samo tristo metara do vrha Dinare! Hoće li uspjeti, hoće li ga ispenjati? Čekali  su i čekali, cijela dva dana, ali vrijeme je bilo neumoljivo i nije im dopustilo da ispenju Sinjal (1831 m), najveći  vrh Hrvatske. Mećava je divljala, nemilosrdno plešući  svoj ples, igrajući se s njihovim već ionako  opterećenim i izmorenim tijelima. Prsti su već poplavili, počeli se smrzavati,  a nestalo je hrane. Morali su bježati!

Nije bilo jednostavno, ali grabili su prema novom smjeru koji je značio povratak na jednu od  sigurnijih jučerašnjih ili prekjučerašnjih  točaka. Ovisilo je o tome na koje će prepreke naići, što li će ih snaći, a i teški  ruksaci obješeni o ramena, uvelike su im usporavali hod.

Ostali su  prisebni, odlučni, stameni i čvrsti. Ponekad i jači od tih planinskih stijena koje su se, iako  već u proljetnom travnju, debelo sakrile pod pokrovom napadalog  snijega. Sve oko njih mraz, led i mećava koja je sa svih strana nemilosrdno udarala. Padali su, upadali duboko u snijeg, izvlačili se, napredovali centimetar po centimetar, korak po korak, a kada nisu mogli “probiti” zacrtanu stazu nije bilo druge nego okrenuti smjer.

Ovo je samo dio puta kojeg su na svom putu, dugom 1100 km, prošli  Bračani – Ranko Dragičević (32)  i Daniel Lončar (36), emotivni i entuzijastični humanitarci, ljubitelji triatlona i ekstremnih sportova.

 

 

                                                 Za Bračke pupoljke hod dug 1100 kilometara                                                       

Unatoč oštrom vremenu i nepogodama  išli su naprijed, ostavljajući oluju za sobom, a time i nelagodu koja ih je povremeno prožimala.  Ne toliko zbog sebe, već zbog onih koji su ih kod kuće čekali da se jave. Majke, očevi, djeca, Rankova supruga i prijatelji  nestrpljivo su čekali  vijesti o uspješno prijeđenom putu i samo jedno “halo” koje će im potvrditi da su živi i zdravi. Nije bilo lako, živci su ponekad bili prenapregnuti do bola.

“Nikad, u nijednom trenutku  nismo požalili da smo tu, nije bilo vremena o tome razmišljati, samo je bilo pitanje kako se izvući. Kad je lijepo nema razloga za žaljenje, a kada je ružno moraš izvlačiti živu glavu. Nema odustajanja jer bi to značilo smrzavanje. U lošim  trenucima smo iz sebe izvlačili  snagu za koju  nismo mogli niti pomisliti da je imamo. Hodali smo što smo brže mogli, gledali u pod i bježali iz oluje – započeo je Daniel ovu nesvakidašnju, emocijama i adrenalinom nabijenu priču.

Svu su svoju mladenačku snagu, mentalnu i fizičku spremu odlučili  još jednom iskušati i napregnuti je do posljednjih  atoma izdržljivosti. Svoje su ambicije i tjelesne granice  odredili pomaknuti i bezrezervno ih pokloniti  dječici  s poteškoćama u razvoju o kojima uz roditelje, već godinama brine i udruga Brački pupoljci gdje  djeca svakodnevno dobivaju potrebne  terapije.

“Ranko me je pozvao da mu se pridružim u hodu Via Adriaticom. Nisam ni trenutka dvojio jer moj  život je  ionako  jedna velika akcija, isprepleten  stalnim i neobičnim putovanjima. Pogotovo me motiviralo  kada smo rasvijetlili ideju i donijeli plan da ovim našim 1100 kilometara dugim hodom djeci  osiguramo  barem trećinu godišnjeg proračuna za  primanje  terapija. Simbolično smo ovaj naš put i akciju  nazvali “1100 kilometara za 1100 terapija”- nastavlja  Daniel.

 

                                                                      Stazu čine ljudi

Via Adriatica jedinstvena je prirodna cjelina, duga 1100 km i nije je  jednostavno priječi, do sada  je u cijelosti prešlo  samo  dvadesetak najhrabrijih i najodvažnijih.  Vizualizirao ju je i uz pomoć prijatelja povezao  Srećko Vukov. Spojio je taj ljubitelj prirode  jadranske specifičnosti od Rta Kamenjak u Istri do Prevlake, četrnaest planina, devet rijeka, dva jezera, osamnaest  zaštićenih područja, omogućivši da  osim u jadranskim prirodnim ljepotama ljubitelji prirode  uživaju i u ovoj  toploj ljudskoj priči.

“Krenuli smo od Rta Kamenjak u Istri. Prešli smo Učku, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, Velebit, Dinaru, Svilaju, Kozjak, a pred nama su Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko Brdo i Sniježnica, što za nas znači još nekih dvadesetak dana hoda ili otprilike trećina puta – kazao je Ranko i nastavio:

“Osjećamo da smo fizički iscrpljeni, ali  podrška dragih ljudi, obitelji, izmamila nam je mnogo puta suze na oči. Toliko smo predivnih, humanih ljudi sreli na ovom našim dionicama. Svakodnevno nam stižu tople i poticajne  riječi, motivirajuće poruke. Iako nismo emotivci sve nas je to duboko dirnulo. Došli smo do jednostavnog zaključka da stazu čine ljude.

Nisu mogli zamisliti da će im staza u tom smislu  pružiti toliko  lijepih trenutaka, da će ih kontaktirati potpuno nepoznati ljudi, i brinuti o njima kao o svojim najrođenijima, paziti na njih, nuditi im pomoć, paziti da ne spavaju na otvorenom, organizirati hranu. Toliko su ih dirnule i iznenadile ove lijepe geste da su se u tren počeli preispitivati  i pitati jedan drugoga “jesmo li  mi neljudi kada nam je ovo humano  ponašanje tako veliko iznenađenje”.

Ove tople riječi i ljudske geste izbalansirale su sve  izazove koji su ih snašli. Na ovaj put dug 1100 kilometara krenuli su zbog sebe, pomicanja vlastitih granica  i dječice koja svakodnevno, ne samo ovu godinu, već i svaku sljedeću trebaju svoje terapije i našu pomoć.

 

                                                          Prirodi liječi, oplemenjuje i nadahnjuje

Stvorio se i stvara se neprekinuti  krug ljubavi i dobrote koji će  im zasigurno ostati duboko urezan u svaku poru.

“Nama drugi ljudi pomažu, mi pomažemo djeci i cijeli taj val ljubav se eksponencijalno širi. Navest ljude da reagiraju, pomažu i daju ono najbolje od sebe neprocjenjiv je dar, predivan osjećaj. Poruke podrške su dirljive – Uz vas smo, mislimo na vas uz nebrojena srca u jednoj poruci. Pa dirnuti smo do dna duše! ”- vidno emotivan kaže Daniel, a Ranko ga nadopunjava:

“Motiviraju nas ljudi, pomažu nam da ostvarimo svoj naum, pomognemo djeci i prikupimo novac za njihove terapije.  Obasuli su nas  dobrotom, pažnjom i toplinom i to je nešto najvrjednije što nam se događa na ovom putu. Kad bi nam bio potreban savjet kontaktirali bi planinarske znalce, naročito naše prijatelje iz HGSS-a i njihovog pročelnika Darka Gavrića Čerću  koji nam je u ovom našem pothvatu velika podrška. Ponekad su uvjeti ekstremni kao na onom velebitskom dijelu staze – prisjetio se Ranko još jednog izazovnog trenutka i nastavio nizati događaje:

“Hodali smo Velebitom iz Zavižana, Premužićevom stazom prema Rossijevom skloništu (1580 m). Upadali smo u snijeg do kukova, a ponekad i cijeli, najednom shvativši da gazimo po vrhovnim granama borova. Štapovima i derezama smo otkopavali prijevoj. Čisteći pred sobom put i snježne nanose uspjeli smo prijeći četiri takva prijevoja, misleći kako smo pred kraj nedaćama. Međutim , ubrzo smo shvatili  da takvih prijevoja pred nama ima još najmanje  dvadeset.  Dva kilometra od skloništa smo se odlučili vratiti, opet preko ta četiri opasna prijevoja.  Hodali smo napamet, vjerojatno po rubu staze i litica visokih i tridesetak metara s teškim ruksacima na leđima koji su nam dobrano otežavali kretanje.  Upadali smo u rupe, nailazili na medvjeđe tragove, pitajući se kako ćemo ovo uopće proći?  Pokušali smo zaobići Premužićevu  stazu, a onda pogledaš i zapitaš se što ja radim ovdje ako je staza gore, 100 m poviše. Bili su to trenuci neizvjesnosti koje smo trebali nadvladati fizički i umno.  Izgubili smo mnogo snage, ali vratili smo se i do cilja probili primorskom stazom. ”

“Ne, nisu to bili teški trenuci, to su bili izazovni trenuci, dodatno su nas naučili kako se kretati u prirodi u lošim vremenskim uvjetima, samodisciplini i probijanju vlastitih granica, nakon čega se  osjećamo mentalno i fizički jači. Priroda i vremenski uvjeti su nas naučili disciplini i nesalomljivosti. Naučila nas je priroda da je poštujemo, da postoje granice koje ne smijemo prijeći. Najvažnije ih je bilo osvijestiti na licu mjesta jer da smo ta upozorenja zanemarili loše bi prošli – kaže Daniel.”

 

                                                          Neprekinuti  krug ljubavi i dobrote

Prema njihovim riječima na ovoj stazi dugoj  51 dan mogu svašta očekivati.  Planina je nepredvidljiva. U jednom se danu na stazi mogu  promijeniti sva četiri godišnja doba što za iskusne planinare i nije iznenađenje. Dugi hod, spavanje pod šatorom, skloništima preko čijih vrata upadaju naleti snijega, štagljevima.  Nema komfora, spava se ponekad maltene pod vedrim nebom jer šator je preslab da ih obrani od tako žestoke hladnoće. S hranom se mora stalno balansirati jer nikad se ne zna što donosi novi dan i gdje će ih vrijeme prikovati za mjesto.

“Ali ovo je iskonski život čovjeka. Boravak u prirodi liječi, oplemenjuje, nadahnjuje. Taj dugi hod i spoj sa  zemljom je magičan, prožima tijelo, prazneći  ga i puneći istovremeno. Kako je to moguće? Pa, čudan je taj spoj prirode i čovjeka, a mi smo se tom neobjašnjivom spoju potpuno prepustili, nosi nas. Ne vapimo za luksuzom, ne robujemo svakodnevici. Priroda nas osvješćuje, daje nam najbolje od sebe i upućuje da uživamo u doživljaju, a ne u nametnutom materijalizmu jer za nas je priroda najveći komfor. Odmorili smo se od mobitela, kompjutera, televizije i vijesti. Lijepo je biti u svijetu kojem savršeno  pripadaš, uronjen u sebe, u svoj bitak, djecu i najbliže, poštujući pritom samo ljudske i prirodne zakonitosti.

Pa momci nek vam je sretno na vašem daljnjem putu, a mi, vaši vjerni pratitelji pobrinut ćemo se da vaša akcija pomaganja djeci s poteškoćama u razvoju bude što uspješnija.

Postanimo svi s ponosom dio ove predivne jadranske trase Via Adriatice, duge 1100 kilometara i omogućimo djeci udruge Brački pupoljci 1100 terapija.

Detaljnije informacije  pronađite OVDJE.

Napisala: Anita Palada

Foto: Ranko Dragičević, Daniel Lončar, Srećko Vukov

 

 

 

 

Row…row…faster…faster – 3, 2, 1…Bombaa!!!!

The water violently smacked into the boat, lifting it, cradling the raft for a few seconds in the crisp mountain air.

Then Boom!

Back into the ferocious rushing water, the rubber raft pirouetting and bouncing between two menacing boulders.

Every roller coaster plunge created an explosive spray of water—and my breathing sigh of relief. I was  alive, braving the capricious Cetina River rapids in southern Croatia, and still feverishly rowing, hoping to avoid colliding with those massive rocks.

“3, 2, 1…Row, keep rowing…Bombaa,” yelled the raft’s skipper Josip Matijevic, the experienced, seemingly unflappable white water guide.

His forceful commands emphasized one ominous, but still exhilarating fact—me and my rafting partners in this small boat were facing lightning fast waters along with merciless, submerged rocks, and every move with our oars  had to be remarkably precise.   Or else!

So I banished those thoughts from my mind, focusing on the challenges that lie ahead, forgetting the fears I had obsessed about the night before this adventure.

“Row…row…faster…faster, get to the left, the left…3, 2, 1..Bombaa,” the tanned, very confident-sounding Matijević demanded each time we approached a dip in the rapids. Then there would be a predictable “Boom” once we descended a wall of waves and foam, and each time my heart sped up. But always calm, Mateijevic never flinched.

I always did.

My life seemingly resting in his hands and keen “river sense,” I tried to completely  forget my nervousness, about this adventure. To trust his instructions. That was difficult.         While he had diligently prepared us for the demanding 10 kilometer river passages—one of the most challenging in Croatia—I was still intimidated by the Cetina’s roar. I had heard it numerous times walking alongside it, but actually “riding” these waves, feeling its’ force, the churning power that generated loud “Craaaacks” was a whole different, exacting experience.

And also a supremely exciting one.

As Matijević barked, “Go left…go right…watch out, here comes another falls,” invariably another avalanche of chilling spray crashed over me. Always passing only a few feet from giant rocks, I sensed how fickle the Cetina was—calm one moment, a time to appreciate all the natural beauty, then moments later recognizing there was imminent peril. That if we merely brushed into a boulder it would mean tumbling over and over into the water.

I still managed to calm my fears, to enjoy the unique thrill of confronting the rolling waves. It gave me a sense of power, a feeling of being very alive. I was no longer stressed by the everyday world. I was free.

Interrupting my brief moment of thinking about myself, and how I was meeting the Cetina’s constant challenges, Matijevic yelled, “We are going to the cave,  there is very freshwater, only 7 degrees, don’t go there if your body is not ready for temperature shock.”

Successes, not insecurities, now further emboldening me, I jumped into the water, allowing the icy whirlpools to excite every pore of my body. Hardly feeling the cold, the sensation of being totally chilled, I spun around and around, playing like a child. It was total bliss!

We finally had to leave this grotto, and while feeling energized, my “survival” was still in doubt. Could I summon enough nerve to climb to the top of a 10 m high cliff, and then jump into the water? After taking so many lashes from the waves, and quelling all my previous worries, did I have enough adrenaline—and self-confidence—to take one last plunge?

One of my rafting companions hurried up the cliff, and without a moment’s hesitation, she jumped. So I quickly followed. Once airborne, time stood still for a few glorious seconds, and when I surfaced, I thankfully realized my body was still intact.

Content, I frolicked in the water, and heard the woman pleading, “Can we please do this again, please, just one more jump before we finish? Just one more  jump.”

I could only smile. I knew she had overcome her own self-doubts, and was now feeling jubilant exactly like me. That we had both turned our initial anxieties into a sort of  freedom-loving awakening. We mastered the Cetina, and were more than ready to return here. We were now looking forward to taking other risks—life’s “leaps of faith.

 

Ferrata Omiš Dinara Mountain

If you want to fly learn how to climb!

My heart was violently beating. I was so afraid of flying.

Every time I walked in the mountains I jealously looked at the birds soaring above me, and wanted to be just like them, free to spread my wings, to reach the sky.

These birds just didn’t stay in one place. They could wander, be playful and independent, free to see the world, and to enjoy Nature’s wonders.

Here was my opportunity to be like a bird, to reach new heights, and to touch the clouds—if I could overcome my fears and do Ferrata.

But as I looked at the cliffs, the difficult to pass boulders, the many cables, and the other hurdles attached to doing Ferrata, my becoming a true “bird” seemed impossible. I was that scared.

I also knew that a young, inexperienced bird had to be courageous, so I tried to banish all the bad thoughts in my head—the horror movie which had me coming to a very untimely END.

Omiš Dinara Mountain
Ferrata
Omiš Dinara Mountain

But could I really fly? Could I roam over the sea, be a part of Nature, and feel her power?

I didn’t usually have so much self-doubt. I certainly didn’t admit defeat  too often. I liked taking chances—and because the views atop these cliffs overlooking the magical Adriatic Sea were so exhilarating, it was impossible to turn away from the mountain, to refuse this chance to take flight.

So there was no more thinking, no more doubts.

Click!

I would be a bird. Brave and determined.

I hooked up the carbines with steel sites, gazed up at the menacing-looking boulders—and said a quick prayer to God. “Please protect this small bird. Help me fly for the first time. I want to see the world. See oceans and forests. Please watch over me. Help me become fearless.”

So I took my first steps.

I saw the team of climbers, moving, climbing, everyone in line. Led by experienced climbers, we moved toward the mountaintop, even as I kept wondering, “Why am I doing this?”

But I also realized every little bird has to take chances, leave the nest of security and learn to fly, to be free. Sure it meant risking my life, but I couldn’t live my life crippled by fear.

I kept climbing. After digging and burying carbines, I had this new amazing feeling. It was a wondrous surge of energy, electricity, an unqualified sense of FREEDOM. It was a feeling joyously new to me. I was a bird…I was completely alive.

At the summit the pleasures continued. Outstretched before me were glorious green hillsides, the azure Cetina River, and a necklace of coves with alluring white beaches.

The mountain first seemed to be a cluster of rocks, harsh, unfriendly and beyond conquering. But believe me, they are special rocks. They led me to discovering new strength, new resolve, and the faith that I could take risks, overcome mighty obstacles.

So I often return to Omiš Dinara Mountain to feel the wind and to see my fellow birds hovering over me. I wave to them. They make all sorts of happy noises, as if noticing that I too know how to fly. I do!

Like them, I am also free.

Via ferrata through the Čikola Canyon – Can I fly once again

 

Was it unusual to follow a river that didn’t flow through its riverbed? The Čikola river has disappeared.  It didn’t want to show us her beauty and the joy she usually radiates. We looked for a few drops, but we didn’t find them. We climbed the heights of her canyon to see the Čikola moving, to hear her roar. We went down close to the river bed into the trough and waited patiently, but she didn’t answer!

We were here, in the heart of Čikola Canyon walked through  its beautiful land. Ready to explore the canyon heights, depths, wild and  untouched nature which surrounded us. Wide meadows welcomed us. All around us, it was beautiful and with  multicolored flowers. They invited us to join them. We sat there for the moment, touched softly their petals, and smelled its magic scent. We were drunk of nature and its beauty but had to go on. Where? To climb Ferrata!

Maybe you don’t know what Ferrata is? Maybe you haven’t yet felt the power of a harness with two leashes connected with steel cables, fixed to the rock of sides of cliffs. If you ever have the desire to fly over the clouds and be free, try it. Believe me it is an amazing feeling!

 

We finally started to climb Ferrata.

The Ferrata of Čikola was something unique and remarkable, it was an unknown place for all of us. A totally new experience.  Although we climbed many Ferrata like Perun, Omiš Dinara, and Kozjak several times, we were  aware that we must appreciate nature, all new cliffs, and their power.

I am very experienced in Ferrata but despite that, my little heart was beating faster. I looked at my friends, tried to prepare for my first steps. The climb started! No more thinking this was  time to act.  My sense of adventure boosted my adrenaline. I Felt alive, in my natural surroundings.  I felt free, but could I fly once again?

Sometimes climbing seems impossible, but I knew I have had to be brave, mentally strong and my legs and arms would work perfectly.

I had to climb my first difficult cliff.  My inner voice whispered to me to be brave.  Even if nothing has gone perfect, I had to be patient.

Obstacles confronted me. It was harder than I  thought. I tried to push  my entire body to go on, to reach a distant carved step. Unsuccessful! I was in a trap! I knew I had to stay, took a breath. I wondered how was I going to conquer  this huge  cliff. I tried once again, pushed my body  to catch another carved step with my arms. The first obstacles were overcome!  I did it!

I could  fly! I found  a measure of happiness which I always wanted. I really understood now the meaning of happiness.  I was overjoyed, grateful to God for this perfect gift and day.

We promised  to come back to Čikola river  and enjoy her beauty again. When? In the time  when she will be ready to show us her charms and full beauty. We don’t want to disturb her moments and her freedom of choice. We have the patience to wait,  to discover her charms slowly.  Čikola river will swell again in its bed and we will be delighted to see her full beauty, the most powerful potential of water.

Soon Čikola River! We will be back!

Četvorka iz PK Gojzerice  ispenjala Mont Blanc – vrh vječitog snijega i leda

Uspon na Mont Blanc
Uspon na Mont Blanc

Kamen po kamen,  greben po greben, korak po korak po snijegu, siparu, klizavom kamenjaru,  zemlji, na red je došao i onaj toliko željeni doticaj s Mont Blanc – om, najvišim  vrhom Alpa, na  4810 m nadmorske visine. U tom trenutku i nije bilo velike euforije, ali osjećaji su počeli navirati punom snagom kada su se misli sredile i srce umirilo. Sretni su oni koga  te emocije preplave, a ovaj put taj divan osjećaj dotakao je Ivana Jozinovića (27), Slavena Grgića (54), Juru Rakuljića (29)  i  Zlatka Brkljača (27), planinare i planinarske vodiče  Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita.

Iz  Žrnovnice se ova četvorka uputila u  Chamonix (Francuska) najznačajniji alpinistički centar u svijetu koji se nalazi u samom podnožju Mont Blanc-a,  s namjerom da uspenje taj drugi po veličini europski vrh, vrh vječitog snijega i leda. Poletni, puni pozitivne energije,  odlučili su se za ovaj pothvat u želji da prošire svoje planinarsko znanje, preispitaju sebe, svoje  fizičke i mentalne mogućnosti te  osjetite svu radost otkrivanja kako za ovaj tako i za neke nove izazove.

Alpski vrhovi
Alpski vrhovi

Kako kažu ideja se rodila u jednom kafiću  i nije im trebalo mnogo za konkretan dogovor. Započele su organizacijske i financijske pripreme, najvažnije je bilo pripremiti planinarsku opremu, dereze, cepine, penjačke pojaseve, dobre gojzerice, rukavice, naočale i kacige bez koje se na uspon nije moglo.  Trebalo je donekle usvojiti i teoretsko znanje o pothvatu, ali nisu se zanosili   da će cijelo svoje znanje za put i ekspediciju “popiti” iz knjiga… svjesni da je to tek kap u moru u odnosu na ono što ih čeka na tom usponu.

Dolazak u Chamonix, počeo je rasvjetljavati ideju. Sami pogled na okolne vrhove izazivao je strahopoštovanje. Procijenili su da ih čeka, napor, staloženost, znoj i upornost…i bili su u pravu.

Chamonix
Chamonix

Slaven Grgić , dugogodišnji je planinar koji je već ispenjao i Kilimanjaro (5895 m), a za kojeg je i ovaj uspon jedno prelijepo životno i planinarsko  iskustvo.

“Nije bilo jednostavno ispenjati ovaj vrh, ne toliko zbog fizičke i mentalne snage već zbog nedostatka kisika. Najgori dio puta bio mi je 200 m ispod doma Gouter (3817 m). Trebalo se  prilagođavati, odnosno aklimatizirati jer su me počele napuštati  umne i fizičke sposobnosti.  Međutim, onaj  osjećaj koji me preplavio kada sam se popeo na vrh bio je savršen. Preispitao sam svoje granice, uspio ih pomaknuti i još jednom  pobijediti sebe. Neprocjenjiv je to  osjećaj,  a kada se taj osjećaj pomiješao i sa savršenstvom prirode imao sam osjećaj da sam u raju. Nakon ovog pothvata zadovoljan sam i ispunjen čovjek i već razmišljam o penjanju  na Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe ili pak na jedan od himalajskih vrhova”.

 Uspon kamenih gromada
Uspon kamenih gromada

Vrlo sličnu priču ispričao nam je i Ivan Jozinović, tajnik PK Gojzerice,  mladi čovjek  kojemu su  priroda i planine u srce usađene rođenjem.  Želja za istraživanjem planina   odvela ga je  na Mont Blanc, a prema sjaju u  očima dok  priča o ovom pothvatu izgledno je da će mu samo nebo biti granica.

“Ovo je moj prvi  zahtjevniji vrh. Do tada sam planinario po hrvatskim planinama gdje sam stjecao iskustvo, vještine, znanje. Odlučili smo se za Mont Blanc jer je najbliži.  Za druge, dalje  uspone jednostavno nismo imali vremena i novca, a s obzirom i na  iskustvo nije bilo pametno započinjati  sa zahtjevnijim vrhovima. Tijekom cijelog putovanja bilo je pozitivne energije, uzbuđenja, ali i straha  jer smo bili svjesni da se upuštamo  u nešto nepoznato. Na početku uspona  dolazi prva prepreka  tzv. Kuloar smrti, jako strma udolina između dva niza stijena gdje treba prijeći uzak put , a ukoliko  se dogodi pad završava se na stijenama ili  u procjepu ledenjaka. Veliki rizik predstavlja i odron kamenja  koji zbog kosine dobiva na ubrzanju  i predstavlja opasnost za prolaznike, a nastaje uslijed porasta temperature. Sličnih je opasnosti bilo mnogo. Dogodilo se  mnogo novih planinarskih momenata, trebalo je izdržati sve napore i izdržali smo, ponekad zajedno, a ponekad i odvojeno, ovisilo je o trenutnim željama, nastojali smo biti opušteni i  otvoreni za nova istraživanja. Taj osjećaj slobode bio je neprocjenjiv, mogao sam se posvetiti sebi, svojim mislima, ali i svojim prijateljima. Ovo je odličan temelj za daljnje pothvate, sljedeće ljeto planiram Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe”.

Uspon okovan snijegom
Uspon okovan snijegom

Svaki čovjek kad se nađe na tako zahtjevnom usponu , a s obzirom na individualnu spremnost i zahtjevnost uspona pita se što to njemu treba, pa tako i Jure Rakuljić (29) koji se planinarenjem počeo ozbiljnije baviti prije dvije godine kada je postao član Planinarskog kluba Gojzerice.

“Popeo sam se na Mont Blanc i jako sam  sretan zbog toga.  Jedan od motiva bio je da vidim kako će mi  tijelo reagirati na toj visini i  u kom vremenskom periodu ću se uspjeti aklimatizirati jer postoje i neka genetska ograničenja na koja se ne može utjecati. Bilo je trenutaka kada je bilo naporno, stresno, ponekad i pomalo nervozno, ali sve smo to uspješno prevladavali. Dom  Gouter (3817 m) u kojem smo boravili udaljen je pet sati hoda od samog vrha, a Slaven i ja  hodočastili smo mu dva dana za redom. Nakon što smo prošli Kuloar smrti kojeg je Ivan već spomenuo  nastaju veći problem. Bilo je potrebno prijeći gotovo vertikalni put  od  nepravilno razbacanih velikih kamenih gromada i uspeti se s 3167 m na 3817 m, a pritom su nam problem predstavljale i dereze koje su proklazivale po kamenim blokovima. Kada sam došao na vrh  nisam bio euforičan, bilo mi je hladno i nisam se imao kad prije vratiti u kamp.   Želio bih otići na vrh Veliki Zub koji se također nalazi u blizini Chamonix-a, ali taj uspon je tehnički mnogo zahtjevniji i za to se trebam dobro i na vrijeme  pripremiti”.

Na vrhu Mont Blanc-a
Na vrhu Mont Blanc-a

Zlatko Brkljač također je  Žrnovčani, ponosan na svoje korijene i ognjište pod Mosorom koji ga je i naveo  da se divi i zavoli prirodne ljepote i planine. Ozbiljnije istraživanje započeo je u  francuskom Chamonix-u koje je zaokružio usponom na Mont Blanc tijekom kojeg je  osvijestio svoje mogućnosti, reakcije, ponašanje u nepoznatim uvjetima i zadovoljan je kaže:

“Prvi put sam boravio u ovom dijelu Europe.  Zanimalo me kako ću se snaći i ponašati u nepoznatim i izvanrednim uvjetima. Kad sam počeo s penjanjem na Mont Blanc tehnički sam  bio neiskusan, ali nisam imao prostora za grešku, svjestan da je hod po planinskim  grebenima jako strm,  opasan i da bi me i najmanja greška mogla skupo stajati. Bila je to izvanredna prilika da iskusim nešto novo, otkrijem nove mogućnosti, razbijem granice i promijenim mišljenje o sebi.  Bio sam sretan kad sam se popeo na vrh, ali  sam osjetio i neko olakšanje  jer trebalo je ispenjati  mnogo okolnih vrhova prije dolaska na onaj glavni – Mont Blanc,  a vjerujte bilo ih je dosta i pitao sam se ima li im kraja, ali kada smo se popeli imali smo što vidjeti, pogled od milijun dolara, neprocjenjivo. Prezadovoljan sam kako sam odradio ovu turu. Sljedeći moj plan? Idem dalje uzbrdo!”

Zavijorila se i zastava matičnog kluba - PK Gojzerica
Zavijorila se i zastava matičnog kluba – PK Gojzerica

 

Kada se krećeš u planinarskim krugovima čuješ razne priče,  poželiš i sam postati dio tog ambijenta, izazova, okusiti taj adrenalin… Tehnički, fizički i mentalno  jest zahtjevno,  ali se taj napor podvuče pod kožu i ne popušta. Ovi momci kažu da čestitaju svima onima koji su prošli isti  put jer za uspon treba neviđena samokontrola, snaga i upornosti.

Momci neka vam je sretno na novim pothvatima jer u životu je najvažnije slijediti svoje snove i  imati ih hrabrosti pretvoriti u stvarnost, a što je tako magično u toj planini, dragi čitatelji, možete  istražiti i sami!