Učimo komunicirati! Preispitajte se, možete li biti dobar vođa?

 

U kriznim situacijama kao što je i ova danas s korona virusom , vrlo ja važno kvalitetno komunicirati  s ljudima  jer ih se tako uvodi u bit problema kojeg oni mogu razumjeti  i njime vladati, a spoznaja da se situacijom može vladati čini ljude snažnijima.

Ovako  otprilike i izgleda  trenutna komunikacijska situacija u Hrvatskoj glede korona virusa, a sve zahvaljujući ljudima iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, pogotovo onima koji su medijski  najeksponiraniji Davoru Božinoviću, Alemki Markotić, Krunoslavu Capaku  i Viliju Berošu. Očito je da oni čine sve što je u njihovoj ljudskoj moći da svoj narod obrane od bolesti koju izaziva korona virus, a Hrvati to i osjećaju načinom  na koji oni to i komuniciraju. Poklanjaju im povjerenje,  poštovanje, do mjere “idolopoklonstva”, dajući im do znanja da su ih spremni pratiti, vjerovati, pa zlu ne trebalo i svoje živote povjeriti  u njihove ruke.

Tijekom svakodnevnih javnih nastupa  pokazuju  hrabrost,dosljednost,  razboritost, iskrenost i odlučnost da situaciju s korona virusom stave pod kontrolu, ništa ne prepuštajući slučaju. Iz toga je  proizašle i najrigoroznija zaštitna mjera, ona u obliku ograničenog  kretanje što svakom čovjeku teško pada jer je  društveno biće, ali kada ova četvorka izdaje zapovijedi, ma koliko teške bile, ne odbijaju se. Zašto?

Ljudima trebaju vođe, ali ne bilo kakve, trebaju im vođe koji će se znati  izdići  iznad krize i znati njome upravljati, oni koji će smireno, bez panike i u svakom trenutku znati i moći objasniti što se oko njih zbiva i pokazati im kako se u određenom trenutku ponašati.

Svaka komunikacija, pa tako i ova u vrijeme krize  mora imati prihvatljive ljudske standarde, biti bliska s narodom  i sadržaje izgovorene najjednostavnijim jezikom kojeg svi ljudi bez obzira na  razinu intelektualnog razvoja mogu razumjeti, ona koja može uliti povjerenje u svakog čovjeka bez razlike.  Kada se zadobije povjerenje  ljudi su sve spremni prihvatiti, pa ako treba i one najteže scenarije jer se tijekom komuniciranja razvija  široka svjesnost  da se daje  sve od sebe  kako bi se   krizna situacija što uspješnije prevladala. Kada je svjesnosti o sveukupnom poduzimanju onda je i razumijevanja za krizu i za sve one koji je vode.  Ljudi trebaju dobar primjer, model ponašanja, a kada ga imaju, ni mase nemaju  problema  slijediti ga.

Dakle, ova kriza donijela nam je i nešto dobro, neke nove komunikacijske standarde koji  će s obzirom na dobre rezultate vrlo brzo i druge političare potaknuti na promjene, one koji se u ovoj krizi  još drže floskula i praznih, populističkih priča, neprovedivih obećanja koja sa stvarnošću veze nemaju. Dakle, što prije shvate da je vrijeme  floskula i praznih priča prošlo imaju više šanse za politički opstanak  ili mogućnost da se njome ozbiljnije počnu baviti.

Došlo je neko novo vrijeme političke istine, one prave istine  koju će narod uvijek razumjeti ma kako teška bila ne bojeći se s njome uhvatiti u koštac,  cijeneći pritom one vođe  za koje osjećaju da su i sami ljudi, njima bliski bez obzira na titulu, političke obveze, a time i moć koju trenutno nose.

Dakle za zaključiti je da osoba koja umije kvalitetno komunicirati  stječe prednost pred ostalim kolegama jer vrlina vođe je da  zna komunicirati, govoriti i slušati.  Vođa  koji sluša i s kojim se može razgovarati  ima podršku i poštovanje svoje okoline, a time i bolji uvid u događaje oko sebe.

Preispitajte se, iskreno  sebi odgovorite  možete li i unatoč razvijenim ambicijama biti vođa!

Foto: Screenshot Internet

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Je li Josipa Lisac još jednom uspjela izaći iz vlastitih okvira?

 

Josipa Lisac otpjevala je himnu na  inauguraciji novog predsjednika RH Zorana Milanovića potaknuvši pritom mnogo kritika na izvedbu, pa sam se i sama zapitala što se to desilo Josipi kada je možda i po prvi put u svojoj karijeri  uspjela dio svoje vjerne publike  okrenuti protiv sebe.

Himna je obilježje  jedne države, pjeva se ili svira u svečanim trenucima i službenim prilikama.  Veliča povijest, tradiciju, napore jednog narod, identitet države i ima svoja pomalo i kruta  pravila izvedbe. Stoga i nije čudno, i razumljivo je da bi joj svaki glazbenik  koji je izvodi želio  udahnuti  i dio svoje duše te joj dati i svoj osobni pečat, pritom svjesno riskirajući  da bude izložen  kritikama i neslaganju  javnosti.  Upravo se to desilo Josipi Lisac, divi koja skoro pola stoljeća niže glazbene uspjehe,  bez i jedne mrlje.

Mora li neobično biti i neprimjereno?

Pjevanje himne predstavlja  jedan poseban trenutak  u kojem se veliča ponos, zajedništvo,kultura i pripadnost jednom narodu.   Hoće li bit i emocije tijekom izvedbe biti pogođene i pravilno prenesene publici  na onome je kome se ta čast i povjeri.

Na inauguraciji se ta  čast dala  Josipi Lisac, hrvatskoj divi koja u očima cijele nacije, pa i  svijeta  predstavlja pojedince, a time i većinu društva koje gaji visoki nivo životnog i kulturnog izričaja.   Ona je definitivno predstavnica  nepatvorenog modernizma, oponentica svega nekulturnog, jeftinog i sablaznog. U svijetu u kojem ona vlada  nema mjesta za one suprotnog ponašanja, pijanog bacanja po podu,  pjevanja cajki, političke histerije, nekulture i bahatosti…

Dakle, organizator ju je izabrao s razlogom! S obzirom na njezine stavove, ponašanje, osobnost,  imidž povjeren joj je zadatak  da široj javnosti prenese i neverbalnu poruku novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića,  a između ostalog i ta je da  njeguje kulturno, pristojno i gospodsko ponašanje te potiče  autentične posebnosti na kojima je hrvatska kultura  nastajala i razvijala se. Dakle, povjeren joj je veliki zadatak!

Međutim, Josipa se nije najbolje snašla u toj ulozi, željela je ostati svoja i samo svoja, ne osluškujući  trenutak, mjesto i ulogu koja joj je povjerena kao ni  publiku pred kojom se našla.  Vrsni glazbenici će reći da je himna izvedena   lijepo i produhovljeno  i da je Josipa diva  van svih kalupa i kategorija.  I ne samo oni, i brojni fanovi su joj bezrezervno stali u obranu, neka tako i treba jer nisi prijatelj samo kada je dobro, treba  uz čovjeka stati i kad ne ide najbolje.

Ali što je to što Josipa nije napravila, a trebala je?

Izostala je emocija koja je uzvanicima i široj publici  trebala dočarati taj poseban trenutak, učiniti ih u tom trenu ponosnim Hrvatima, potaknuti ih na osjećaj pripadnosti,  trenutno evocirati uspomene na prošlost, osvijestiti sadašnjost, zaželjeti bolju budućnost, produhoviti…  Svojim glasom trebala je dotaknuti srca,  pomilovati dušu i donijeti nadu svima onima koji su u tom trenutku bili uz nju,   ali emocija  koja se od nje  očekivala izostala je, a ona je ostala skoro usamljena u svom  pokušaju da još jednom izađe iz vlastitih  okvira  i zadivi publiku na jedan potpuno nov i neobičan način.

Ali i veliki  umjetnici mogu ponekad podbaciti, ne razumjeti povod,  vrijeme, ni mjesto na kojem nastupaju. Međutim, Josipa je jedna i jedinstvena,  treba je bezrezervno cijeniti   jer ona ne samo što je top muzička diva, ona svojom pojavom i ponašanjem predstavlja i predstavljat će kulturnu i naprednu Hrvatsku, a mi smo svi samo ljudi  koji ponekad u svom naumu i ne moraju uspjeti.

Stoga, nije ovo kritika, već pouka svima da nikad ne smiju podcijeniti povod, trenutak,  ukazano povjerenje… i precijeniti sebe!