Lastovo:  Otok netaknute prirode i magično zavodljivih svjetionika

                                                                       Svjetionik Struga

Zadnje  su zrake sunca obasjavale  nebo i sunce se potpuno dalo moru. Skoro će mrak i vedrim će se nebom razasuti zvijezde. Zapalit će se mliječni trag, a s njim i svjetla na tornjevima lastovskih  svjetionika.

Sve je uredu – razmišlja  Mladen, spuštajući se niz uske i strme skaline tornja, zadnji put tog dana. Nema razloga za brigu. Sve lijepo radi i svjetla će se na tornju svakog trena upaliti. Bit će ovo mirna noć. Pred zoru se očekuje kratkotrajno nevrijeme, ali prema najavi brzo će proći. Naizmjenično bljeskanje sa svjetionika Struga vidjet će se miljama daleko i preklapati s onima na Palagruži  i Sušcu. Dugi trag svjetlosti vodit će mornare kroz željene morske rute, tjesnace i pomoći im da sigurno dođu do cilja.

Svjetionik Struga Lastovo
Svjetionik Struga Lastovo

Pred zoru su baš kako je i najavljeno otok prekrili teški, olujni oblaci potpuno zarobivši more. Vjetar je s otvorenog mora gonio val za valom, nemilo ih razbijajući  o hridi rta Strug. Nebom se prolamala mukla grmljavinska tutnjava, a gromovi praćeni munjama u svojoj su bezglavoj jurnjavi nestajali tamo negdje duboko u moru na otvorenoj pučini. Padala je gusta kiša. Bio je potop! Promatrao je Mladen još jednom već dobro poznatu mu igru. Proći će! Nije ovo ni prva ni zadnja oluja koja je prošla ovdje. Bilo ih je bezbroj!

Grummmm, grummmm! Zaglušujuća grmljavina parala je nebo. Grom je opalio toliko blizu da je jačinom iznenadio i uvijek prisebnog svjetioničara. Sve je utonulo u mrkli mrak. Nigdje niti tračka svjetla! Pa je li moguće da je opalio u sami toranj svjetionika?  – pitao se Mladen.

U jednom je trenutku svjetioničar Mladen Bartulović (62) osjetio svu silinu prirode koja se sručila na njegov svjetionik Struga.  “Grom je udario u kulu svjetionika takvom silinom da je uništio sve instalacije. Rijetke su to pojave i događaju se u iznimno ekstremnim slučajevima jer i priroda ima svoje ćudi. Ponekad je jača od ljudskog znanja i sposobnosti.” Ali, Mladenu i njegovim kolegama pošlo je za rukom vratiti svjetleći trag sa svjetionika vrlo brzo, u manje od propisana 24 sata i omogućiti pomorcima da nastave sigurnu plovidbu u ovom djelu lastovskog akvatorija. Kaže svetioničar “događa se, ali nije dobar osjećaj ostaviti moreplovce da plove bez svjetla na ruti. Ono im pokazuju put i daje osjećaj sigurnosti.” Po svim tim burama i neverama odvažno ga prati i supruga Anita, i evo na svjetioniku su već sedam godina.

Svjetionik Struga Lastovo
Svjetionik Struga Lastovo

Otvarao se tako i navikavao  Mladen na prirodne zakonitosti  otoka Lastova, a sve kako bi ispunio svoj san kojeg je počeo sanjati već kao mali dječak, a započeo ga ostvarivati tek u zrelim godinama. “Svjetlo svjetionika je uvijek treperilo u meni. Mlade sam godine proveo na Malom Drveniku u blizini Trogira. Taj mali otok, dio mora oko njega i Ploča na kojoj sam odgojen nikad  mi nisu otišli iz srca.”

Otok Lastovo – oaza netaknute prirode

Impresioniran je bio pejzažem  na Sušcu, pogotovo na Lastovu. Oaze su to ljudskom rukom netaknute prirodne ljepote. Gledajući te otoke, čini se kao da su  izolirani komadići kopna slučajno bačeni  u nepregledna morska bespuća. Kao da  prkose, želeći poremetiti već uravnoteženo plavetnilo.  “Ali, taj mali dio kopna tu je sa svrhom, da osnaži  i napuni svakoga tko mu s poštovanjem pristupiti. Priroda je čuda, malo traži, a stostruko daje!” – kaže Mladen pomalo filozofski.

Svjetionik Struga uzdigao se nad surovom  hridi visokoj 80 m, na južnoj strani otoka Lastova, na vrhu rta Strug. Veliku bijelu zgradu upotpunjava  toranj visok 25 m. S njegovog vrha vidi se cijeli južno dalmatinski arhipelag. Otoci Palagruža, Sušac, Glavat, Mljet, poluotok Pelješac i dubrovačko promorje, a za vedrog vremena i 60 milja udaljena Italija, Puglia, Monte Gargano i otoci Tremiti . Tijekom noćni svjetionik  reflektira svjetlo 104 m nad morem, a u boljim uvjetima  vidljivost je i do 70 km.

Strma, morem i vremenom grubo obrađena litica uspinje se visoko prema svjetioniku. Na toj litici obitavaju sokolovi na samo njima poznatim mjestima. U stijenama  grade gnijezda i podižu mlade. Slobodan let nad  stijenom jedini je svjedok njihovog boravka u litici. Čovjekovom su oku ta skloništa skoro pa nevidljiva.

“U meni je tinjala čežnja  da promijenim svoj život iz temelja.  Vratio sam se prirodi, sebi, iskonu,  tamo gdje sam oduvijek srcem i pripadao. Ta potpuna prepuštenost prirodi i sebi na otoku Lastovu daruje mi mir, neku čudnu  bestežinsku opuštenost i osjećaj potpunog zadovoljstva.”

Svijet podmorja

Svijet pod bistrim, tirkiznim  morem u kojem Mladen redovito roni u slobodno vrijeme posebna je priča. Mnogo je puta promatrao igru predatora kako nemilosrdno ganjaju i razbijaju sakupljena jata sitne plave ribe. Plavorepa hrvatska tuna, dupini, igluni i druge veće ribe provode nepoštednu borbu, stalno sijući strah u svom okruženju. Gledati tu borbu života i smrti pod morem svakom je roniocu prizor koji ostaje duboko urezan u pamćenje. Pred njihovim očima pojavljuju se i drugi neviđeni prizori. Morsko dno je svijet različitosti. Na mjestima je prekriveno pijeskom i zeleno- smeđim morskim travama koje  lelujaju u ritmu strujanja mora. Ovdje na Lastovu kao nigdje drugdje sve je puno djevičanskih vala i škrapa. U njima  svoj zaklon nalaze ribe od kamena, murine, škarpine, ugori. To tirkizno more puno je i planktona koji u mraku svijetli poput krijesnica.

Svjetionik Struga Lastovo
Podvodni svijet otoka Lastova

Ribe iz lastovskog podmorja koje se moraju isprobati

“U moru se isplivam s ribama. Kad tek  skočim u more osjećam se kao uljez, ali nakon što s njima provedem neko vrijeme osjetim poriv u sebi da i sam postanem riba”- kroz smijeh će. Ta fizička lakoća tijela, osjećaj potpunog duševnog mira i ispunjenosti navodi ga da stalno zaranja i proučava taj podvodni svijet. Gosti koji pohode Lastovo traže jastoge i škarpine, ali “ja bi im svakako preporučio da probaju lampugu, škaram, papigaču, te sitnu ribu, pirku, kanja, ušatu, oradu, kirnju, sapu, trlju.” To je prema njegovim riječima delikatesna riba, ma kako pripremljena bila, pečena na žaru, kuhana u vodi i začinjena maslinovim uljem ili kao  brodet  u umaku od domaćih pomidora.

Pogled s najvećeg otočnog vrha

S gradela je dopirao miris netom pečene ribe i golicao nepca, ali trebalo je poći dalje jer “jugo će” – kaže svjetioničar, a trebalo je još sjesti u drveni brodić i otploviti otok. Obići barem neke od  46 lastovskih otočića. Ponajprije otočić Mladine i jedinstvenu plažu Saplun s kojom se priroda zaigrala i podarila joj  svjetlucavo bijeli  pijesak. Taj pješčani raj dostupan je samo istraživačima, i to s morske strane, ponajviše razigranim sirenama i hrabrim moreplovcima.

Svjetionik Struga Lastovo
Ribareva kućica na otoku Lastovu

Trebalo se popeti i na vrhove koji okružuju otok. Pogotovo onaj najviši – Hom (418 m) s kojeg se kažu lokalci “najbolje vidi Lastovo, istoimeno otočko naselje, potpuno skriveno u brdima, ali i cijeli otočni arhipelag.”  Usputno samoniklo mediteransko bilje puno je aromatičnog mirisa kadulje, smilja, vrijeska. Svakim novim udahom sve se bolje čuti. Obogaćuje! Jednako kao i pogled na predivne boje zimzelene vegetacije alepskog bora i hrasta crnike iz čijih se krošnji nadaleko čuje posebna, skoro pa Beethoven-ovski skladana simfonija ptičjeg pjeva!

Written by: Anita Palada

Foto: Mladen Bartulović, Anita Palada

 

Lika – Krajolik s tisuću prirodnih ljepota

Voda i samo voda! Gdje god kreneš jezera, rijeke, slapovi, brzaci.  Ponegdje potpuno prozirna i mirna, a  onda samo nekoliko desetaka metara dalje potpuno poludjela, skoro pa nemoguća  u poimanju prirodne stvarnosti, granicama mogućeg i postojećeg. Doživljaj je obilaziti Liku, gledati  tu vodu Plitvičkih jezera i Rastoka  kako se kotrlja u svom koritu, malo po malo, a onda sve žešće, stremeći prema  litici koja će je sunovratiti u bezdanu sedrenih stijena, izazivajući zaglušujući huk.

Slapovi Plitvička jezera

                                                              Dobro došli na Plitvička jezera!

“Čuvajte ovo što imate i u pohode će vam dolaziti gospoda iz cijeloga svijeta”- bile su to riječi Crne kraljice prije negoli ih je zauvijek napustila.

Prema legendi Crna kraljica je ispunila svoje obećanje, ali i lički puk kojeg je pomogla i zadužila  kada je najviše trebalo. Zauzvrat su odano nastavili čuvati svoj komadić zemljanog raja, bogate šume, plodne doline i čarobna jezera.

“Da, Plitvička jezera su zaista rijedak  prirodni fenomen, najljepša u Hrvatskoj, a zasigurno  i šire. Nalaze se u  gorskom dijelu Hrvatske, u Lici i prirodna su rijetkost čiju vodenu snagu  dolaze vidjeti i doživjeti posjetitelji iz cijelog svijeta “– uvodno je započela Ines Milić,  vrsna poznavateljica hrvatske prirodne i kulturne baštine.

Gledajući prizore oko sebe priroda se uistinu poigrala. Čarobno je  povezala veliki vodeni sustav u jednu cjelinu, stvorivši prostrana jezera, razigrane   slapove i moćne  vodopade  raskošnih oblika. Plitvička jezera sastoje se od dvanaest Gornjih i četiri Donja jezera, ukupno njih 16, međusobno povezanih kaskadnim brzacima i slapovima.

Jezera su nastala rastom sedrenih barijera koje su i dalje aktivne, neprestano mijenjajući  izgled jezera i slapova čija se starost procjenjuje  između 6000 i 7000 godina što odgovara vremenu nakon  zadnjeg ledenog doba.

Plitvička jezera

Međutim, ljudima ovog kraja nije nedostajalo mašte. Najdraže im je bilo nakon teškog fizičkog rada sjesti oko otvorene vatre, izmišljati i pričati priče o nadnaravnim bićima, pa tako i o Crnoj kraljici koja je svojim nadnaravnim moćima stvorila  Plitvička  jezera.

                                                               Legenda o Crnoj kraljici

Vladala je duga i mukotrpna suša, čak  ni u Crnoj rijeci više nije bilo vode, a nekad je napajala  cijeli kraj.  Ljudi i životinje vapile su za kapljicom vode, a biljke su svoje zelene vlati okrenule prema zemlji.  Molili su Ličani za kišu svakodnevno, iskreno, iz dubine duše, ali bez uspjeha, sve do jednog dana. Šetajući  vilinskom dolinom njihove  vapaje je čula Crna kraljica. Smilovala se i poslala im  kišu praćenu jakom grmljavinom i  olujnim vjetrom. Voda je počela izvirati iz svake  zemljane pore sve dok   Crna rijeka nije nabujala toliko da se počela prelijevati iz  korita. Stvorilo se prvo jezero “isprošeno” od naroda i Ličani ga nazvaše  Prošćansko jezero!

“Na Gornjim jezerima se nalaze  dva najveća jezerska sustava Prošćansko jezero i Kozjak – najveće i najdublje (47 m) od svih. Kozjakom plove brodovi te se nakon njegovog prelaska dalje nastavlja šetnjom  prema Gradinskom jezeru  odakle se otvaraju sasvim novi prizori kaskadnih slapova Burgeti, Mali i Veliki prštavac” – objašnjava Milić i nastavlja:

“Na samom kraju Donjih jezera pada Veliki slap, koji se vodom napaja iz potoka Plitvice. Najveći je slap u Hrvatskoj, visok 78 m čija se snaga vode pretvara u beskrajan niz svjetlucavih kapljica, toliko moćnih da bez obzira na naizgled lepršavi pad stvara grmljavinski huk.”

Plitvička jezera najbogatija su vodom u proljeće i jesen, nekoliko dana poslije kiše kada nabujali podzemni valovi izbace  velike količine vode i na površini  zapršte u velikim  slapovima. Međutim, svako godišnje doba ima svoje posebnosti. Jesen  donosi mnogo šarenila i raznolikosti. Okolna vegetacija buja u zelenim, žutim, crvenim i smeđim bojama koje se lome i preklapaju u svakoj vodenoj pori.

Tijekom zime  voda se umiri, odmori i predahne od igre. Zamrznute  slapove, prekrije  snijeg   pretvarajući ih  u ledene skulpture praveći od cijelog prostora ledeno bijelu bajku. Proljeće na Plitvicama ponovo donosi novi život pun zeleno – plave raskoši . Na površini kristalno bistre vode preslikavaju se zelena stable i okolne biljke, plavo nebo i bijeli oblačići.

Nekad se sklad i potpunost života  doživljavala  pričanjem priča o lijepim i dobrim vilama, a danas, u ovo moderno doba, posjetitelji  ga  uspoređuju s boravkom  na Plitvičkim jezerima.

                                                                  Rastoke – Male Plitvice

Rastoke Hrvatska

Nakon Plitvica put nas vodi sjevernije, u tridesetak kilometara udaljene Rastoke koje zbog sličnosti s Plitvičkim jezerima  od milja zovu i Male Plitvice. Ovo će malo mjesto oduševiti svakog , pa i nenamjernog putnika koji prolazi magistralnom cestom D1 Karlovac- Plitvička jezera.  U središtu Rastoka se susreću dvije rijeke.  Tu se Slunjčica  preko sedrenih stijena pretače u rijeku Koranu, stvarajući pritom nemirne brzace, slapove i mirna jezerca.

Kako su živjeli stari Ličani?

“Vilina kosa, Buk i Hrvojev slap najveći su i najimpozantniji slapovi nad kojima se prostire to malo, romantično mjesto. S obzirom na bogatstvo vode podizale su se tu prije nekih tristotinjak godina kuće s vodenicama.  Skoro je  svaka kuća imala mlin od kojih su mlinari sa svojim obiteljima lijepo živjeli.  Muškarci su vrijeme provodili u mlinu, a žene pazeći na djecu i radeći po kući i oko nje. Ustajale su ranom zorom, obilazile stoku, muzle mlijeko, pravile sir- basu, ložile vatru, mijesile proju – domaći  kruh i pekle ga pod pekom na otvorenom kominu. Kuhale su krumpir, divljač ili zelje sa suhim mesom u velikom loncu jer trebalo je pojesti nešto toplo i nahraniti veliku obitelj nakon napornog dana” – dočara je Milić nekadašnju domaćinsku atmosferu, osvrnuvši se i na ljude koji su morali priječi dug put kako bi na konjima donijeli vreće žita i samljeli ga u najbližem mlinu. “Dolazili su pred vodenicu i na red čekali satima, a ponekad i danima. Pričalo se tu, raspredalio o polju, žitu, urodu, vjenčanjima i rođenjima, radovalo se i zajedno plakalo.”

Rastoke Hrvatska

Tradicionalno izgrađene  drvene kuće i danas su tu na sedrenim stijenama, ali imaju drugu  namjenu. U lijepo uređenim kućicama gostoljubive domaćice dočekuju goste, želeći im dočarati  prošlost i pokazati sadašnjost Rastoka.

Ovo malo mjesto okruženo je  hukom vode, a nakon zime, u proljeće i mirisom zelenih livada i rascvalim cvjetovima jabuka, krušaka i šljiva. Istina, nema više u tim kućama  starih mlinara, ali ostao je u njima  još duboki trag prošlog vremena koji se dalje prenosi u pričama i legendama.

Hrvojev slap, najveći je od svih, a dobio je ime po Hrvoju, kršnom i lijepom momku koji se zbog nesretne ljubavi bacio s tog slapa u rijeku. Drugi,  prelijepi kaskadni slap Vilina kosa  dobio je ime po vilama  koje bi tijekom noći mlinarima krale konje i zaigrano jahale po obližnjim planinama.  Ujutro bi mlinari u čudu promatrali svoje premorene, ali prelijepe konje. Istimarena tijela sjajila su im se na ranojutarnjem suncu, a guste grive uredno ispletene u  duge pletenice. I tako je slap dobio ime Vilina kosa jer srebrom optočene vodene kapljice podsjećaju na raskošnu boju viline kose.

Rastoke-Male - Plitvice- Hrvatska

Lika – puna adrenalina

Šetaju se i danas Likom, ali ne više vile, već mnogobrojni gosti . Obilaze Liku, penju po  obližnjim planinama Velebitu, Maloj  i Velikoj  Kapeli i Plješivici, uživaju u zelenim  šumama, istražuju  prostrane livade po Krbavskom polju, kajakare po rijekama, Gackoj, Korani i Slunjčici, spuštaju  do izvora i kupaju u kristalno bistroj  vodi čije će ugodno milovanje još dugo osjećati na svojoj koži.

Možda biste to voljeli i vi?