Biokovo: Nebeska šetnica ili Vošac, pitanje je sad?

Uživati na makarskoj rivi ili avanturi na Biokovu?

Biokovo! Kamenita planina, liticama prošarana, moćna, surova i naizgled nepristupačna! S oštrim vrhovima koji se duž  Makarske rivijere gordo podižu prema nebu. Lijepo je u sjedinjenju duha i tijela  sjediti na tek osunčanoj makarskoj rivi, ispijati kavu i sladiti nepce slasnim kolačima. Očima pratiti okolne vrhove i bijele oblake koji se polako premještaju prema unutrašnjosti. Pogubiti se pogledom u morske dubine, brodove i ribare tek pristigle s mora. Sinergija  izlazećeg sunca, bonaca mora i krik galebova učinili su svoje. Opčinilo nas, uravnotežilo tijelo i duh, povezalo i opustilo čula u neko blaženo, bestežinsko stanje.

Ali treba se trgnuti, odmaknuti od ovog dalmatinskog šarma!  U Makarsku smo došli s drugom namjerom.  Avantura ne traži mir! Traži akciju, uzbuđenje, adrenalin, brže otkucaje srca! Zaplet! Traži pomicanje granica vlastite izdržljivosti, snagu, odlučnost i  upornost.

Jedna od takvih adrenalinskih uzbuđenja je sigurno i uspon na neki od ovih biokovskih vrhova koje s makarske rive s poštovanjem gledamo. Promatramo, upijamo njezinu veličinu i odmjeravamo snagu. Svjesni smo da je ne smijemo podcjeniti!

Divimo se njezinoj  impozantnosti, razglabamo kako li se pentrati po tim stazama, kakav je pogled s tih vrhova?  Kažu da je predivan. Vidi se Makarska i cijela rivijera koja se podno ove planine proteže, od  Brela do Gradaca, u dužini od oko 60 kilometara,  srednjodalmatinski  otoci, a za vedrog vremena i Italija.

Pogled s planine Biokovo
Vošac

Biokovski vrhovi

Samo je pitanje koju stazu odabrati,  gdje krenuti? Na najveći vrh  Sv. Jure, 1762 m,  nama ljubiteljima planina sigurno najizazovniji  zbog visine i zahtjevnosti uspona. Na tom je putu i moderno izgrađeni vidikovac, Nebeska šetnica, koji svojom staklenom konstrukcijom  u obliku potkove nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa sigurno ne bi ni nas. Bio bi neprocjenjiv doživljaj  zagaziti na tu  staklenu površinu izgrađenu nad  visokom biokovskom liticom koja  na svojim “leđima” nesebično podržava  miješanje dvaju stilova, onog prirodnog i arhitektonski potpuno modernog.

Proučavamo i ostale staze. Veliki Troglav, 1659 m, Sv. Iliju, 1640 m, Kimet, 1536 m, Štropac, 1450 m, Vošac, 1414 m, u čiji  impozantni vrh upravo gledamo jer se nalazi na južnoj strani Biokova, točno nad Makarskom. Hoćemo li na  Šibenik, 1314 m ili Sinjal, 1333 m?

Odluka je donesena – idemo na Vošac!

Odluka je donesena! Krećemo prema Vošcu! Na glasu je kao  vrlo zahtjevan uspon za kojeg treba izdržljivosti, dobre fizičke pripremljenosti i kondicije. Idemo, nema premišljanja! Kad su mogli stari Makarani  prolaziti ovom stazom do grada i po nekoliko puta na dan, zašto ne bismo i mi barem jedanput ove nedjelje?

Makarska rivijera
Pogled s Biokova na Makarsku

Krenuli smo iz sela  Makar, makarske kolijevke,  s mjesnog groblja Sv. Ivan, 229 m nadmorske visine i uputili se prema vrhu Vošac, na  1425 m. Pogled na južnu padinu kamenite planine i otvorene špilje provocira u glavi mnogobrojna  pitanja. Toliko da smo na trenutke poželjeli zaroni u staklenu kuglu i upitati je kakva li je staza pred nama, hoćemo li je moći ispenjati, što li će nas na njoj snaći? Znamo da trebamo biti iznimno pažljivi  jer počele su I vrućine. Po stazi i kamenjaru mogle bi se sunčati i zmije, pa i poskoci, nadaleko najotrovnije zmije na Biokovu i Dalmaciji.

Krenuli smo vrlo odlučno jer nije bilo mjesta zavaravanju. Dug je put pred nama. Uspon će biti  konstantan i zahtijevan!  Trebalo je uskladiti ritam i disanje,  fizički razraditi tijelo te održavati  pozitivan duh. Prema postavljenom putokazu čekalo  nas je do vrha oko tri  sata konstantnog uspona, a s obzirom na naša prethodna kondicijska iskustva  mogao bi biti i  sat duže što bi opet bilo odlično vrijeme.

Staza je lijepo uređena, dobro markirana i popločana kamenjem. Penjemo se vijugavom stazom,   po uređenim serpentinama koje su još davnih dana uredili stari Makarani. Taj put je bio važna poveznica između makarskog primorja i zaleđa koji je stanovnicima olakšavao  i ubrzavao  razmjenu  domaćih proizvoda, sira, mesa, ribe.

Biokovo planina na makarskoj rivijeri
Moćna planina Biokovo

Konstantan uspon ne daje predah

Staza je na početnom dijelu skoro pa popločana povećim kamenim oblucima. Pod nogama je ugodno čvrsta i dobar je oslonac za hodanje, ali konstantan uspon ne daje predah. Tijelo je u  stalnom naporu. Na trenutke iscrpljuje, ali onaj žar za penjanjem i novim vidicima prevladava trenutne slabosti koje se javljaju tijekom uspinjanja.

Sresti nekog na stazi  isto je kao da si u gradu susreo dobrog prijatelja. U ranojutarnjoj ćakuli Željko Bockovac,  alpinist, speleolog i član SAK Ekstrem iz Makarske kazao nam je da je staza dobra i da na njoj nema sipara, pa s tim ni proklizavanja u što smo se i sami uvjerili tijekom penjanja.

Iako smo prema uputama na stazu krenuli  rano ujutro, sunce je već oko 10 sati počelo poprilično  pržiti tako da smo osjetili olakšanje kada smo zašli na zemljani dio staze prekriven borovom šumom. Putokaz kaže još 1.15 minuta do Vošca, a u odnosu na naš ritam to je značilo još nekih 1.45 minuta. Zadovoljni!

Inače s tog se mjesta staza  račva u više smjerova. Onaj tko želi prema Tučepima, ide desno i trebat će mu 2.45 min ili prema  Kotišini 1.45 min – inače biokovskom botaničkom vrtu.  Ravno je  Sv. Jure 3,45 h, Bast 3,45 m, V. Brdo 1,30 h i Vošac 1,15 h  gdje smo i mi krenuli.

Pogled s Biokova na Makarsku
Makarska- grad podno Biokova

Pogled sa vidikovca Štrbina

Uh, dobro je! Evo nam na vidiku i  vidikovac Štrbina. Znači ispenjali smo 1338 m! Vidikovac nas je nagradio odmorom, ali i zadivljujućim pogledom. Bio je to trenutak  potpunog  ispunjenja. Uživali smo u pogledu na Makarsku, okolna mjesta i primorje.  Nad vidikovcem se uzdigao i vrh Vošac do kojeg nam je trebalo još oko  30 minuta.

Ispenjali smo Vošac!

Tu smo! Nakon četiri sata hoda i kratkih odmora.  Veselju, radosnom smijehu te skoro djetinjim usklicima nije bilo kraja.  U želji da što prije razgledamo okolnu panoramu  razišli smo se po vrhu, svatko na svoju stranu svijeta.  Skoro smo trčeći obilazili planinarski dom Vošac  kako bi ga što prije istražili i doživjeli. Pogled je s južne strane pucao na  Makarsku, cijelu rivijeru te srednjodalmatinske otoke  Brač, Hvar i Vis, ali i one južnije  otoke Korčulu, Lastovo i Pelješac. Veliki dio srednje i južne Dalmacije bio je pred nama, skoro kao na dlanu. Naći se tu kao mala, neznatna  “točkica”, između  neba i mora neprocjenjiv je osjećaj koji se sigurno neće zaboraviti,  dar s kojim nas je priroda podarila, a o kojem ćemo još dugo pričati i od srca zahvaljivati. Neprocjenjivo!

Sa sjeverozapadne  strane od Vošca puca pogledi na okolne vrhove. I na onaj najizazovniji s početka ove priče. Na vrh Sveti Jure! Da bi ga ispenjali trebalo nam je još oko sat i pol hoda. Razglabalo se, poći dalje prema njemu ili se vratiti. Procijenili smo da je sunce već poprilično jako i da bi nas to podosta usporilo. Za ovaj put smo odustali, ali pao je dogovor da ćemo ga ispenjati nekom drugom prilikom, iz nekog drugog smjera. U razgovoru s planinarima koje smo zatekli na Vošcu saznali smo da “uspon od Vošca prema Sv. Juri traje oko sat i pol i da je  staza prema vrhu prilično zahtjevna za hodanje.”

Savjeti za planinare
Biokovo

Inače od Makarske preko Vošca do Sv. Jure potrebno je oko 6 sati hoda. “Ako vam se ne pješači, a željeli biste doći do najvećeg vrha te promatrati Makarsku i Dalmaciju  i s te visinske točke, možete doći i automobilom. Ali svakako imajte na umu da je biokovska cesta uska, strma, teška za vožnju i da iziskuje dobre vozačke vještine.” – kazao nam je jedan  planinar na Vošcu, a dao nam je upute za još jednu,  malo laganiju planinarsku stazu od Gornjih Brela do Bukovca.

“Ukoliko biste malo lagodnije planinarili predlažem vam rutu iz Gornjih Brela do Bukovca. Staza je sigurna, dobro markirana,  nema sipara. Radi se o dobro utabanom putu.  Odlična je to staza za planinarenje tijekom ljeta jer se 2/3 staze nalazi pod  šumom.”

A evo vidimo  prema vrhu stiže i Željko, planinar kojeg smo već sreli na stazi! Sad ćemo opet u ćakulicu s njim jer je on već prekaljeni alpinist, a na ovoj planini  je kao kod svoje kuće, a mi bi željeli još toliko toga čuti.

Savjeti i upute za planinarenje  po Biokovu

Ponovili smo sa Željkom planinarsko gradivo, a njegove ćemo upute podijeliti sa svima vama koji imate želju ispenjati neki od ovih vrhova,  a niste vični planinarenju. Isto kao i sa onima u dobroj planinarskoj  kondiciji,  a Biokovo ne poznaju dovoljno.

Kako se kretati u planini
Pogled s Biokova na srednjodalmatinske otoke

Dakle, evo Željkovih uputa za planinarenje po Biokovu!

Planina Biokovo nije bezazlena za planinarenje. Moćna je, surova, ponekad čak i neprijateljski raspoložena. Međutim ako joj pristupite s poštovanjem  nikad vas neće iznevjeriti i dat će vam najbolje od sebe. Treba biti vrlo oprezan hodajući po planini. To pogotovo vrijedi za one koji bi rekreativno planinarili,a  nisu dovoljno vični i ne poznaju  zakonitosti  planine.

Ako se nalazite u blizini Makarske i poželite planinariti Biokovom uzmite u obzir da u ljetnim mjesecima u obilazak planine morate krenuti dosta rano, već oko 6 – 7 h. Sunce već u jutarnjim satima postaje jako, a s tim i opasno iz više razloga. Dehidracija, umor, opekline na  koži, pad koncentracije.  Usporava se hodanje, snaga slabi, teže se kreće po kamenjaru, a s tim  se i  sporije dolazi do cilja. Voda  je obvezna! Nositi je najmanje  3 l, toliko da pri povratku  i ostane pola litre. Nikad se ne zna što se po putu nepredviđeno  može dogoditi, a vode mora biti!

Staze na Biokovu su dobro markirane i zbog vlastite sigurnosti se moraju  pratiti. Ljudi ponekad improviziraju, ne prate markaciju. Usuđuju se iz samo njima poznatih razloga  krenuti putem  kojeg ne poznaju, čak i izvan  obilježene staze, po šipražju. Tako neodgovorno  ponašanje u planini može biti pogubno.  Bilo je slučajeva da su se ljudi na Biokovu izgubili zbog čistog nemara i precijenjenosti. Stoga je bila potrebna intervencija i pomoć Hrvatske gorske službe spašavanja, a  treba naglasiti da ima slučajeva koji su  i fatalno završili.

Ne precjenjujte se!  Pratite markacije, ako ih slučajno izgubite iz vida vratiti se na onu prethodnu  kako bi se ponovo  orijentirali i sigurno došli do cilja. Markacije se stavljaju na kamenje ili  stabla, svakih 20 -30 m. Ukoliko ne možete pronaći markaciju unatrag 50 m znači da ste se izgubili. U tom slučaju je potreban poseban oprez jer silazak sa staze može biti poguban. Dakle,  posebno vodite računa da markaciju nikad ne izgubite iz vida!

Markacije su oznake u obliku crveno bijelog kruga, a postavljene su tako da se stojeći kod jedne vidi  sljedeća. Znak u obliku slova X označava raskrižje i postavljen je pedesetak metara prije skretanja. Savinute strelice i crte pokazat će vam smjer kretanja.

Gdje na Biokovo-planinarski savjeti
Srednjodalmatinski arhipelag

Važno pravilo je da nikad u planinu ne idete sami!

U slučaju opasnosti nazovite hitnu službu 112!

U slučaju da se nađete u problem i ne možete se više orijentirati, vratit, ozlijeđeni ste, trebate pomoći za nekoga iz vaše grupe nazovite  broj 112. To je  jedinstveni broj hitne službe u Hrvatskoj čiji će operateri već po potrebi alarmirati i druge potrebne službe, a s tim i Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Obučeni članovi gorske službe  doći će do  unesrećenog  u najkraćem mogućem  roku.

Javite se na mobitel, pošaljite lokaciju. Ukoliko nemate signala poslužite se starim trikom, zviždite iz zviždaljke čiji se zvuk dobro čuje, pogotovo za mirnog vremena. Šaljite vatrene signale kako bi vas primijetili okolni stanovnici ili drugi planinari pritom pazeći da vatru dobro ulogorite kako ne bi izmakla kontroli i razbuktala  požar.  Svijetlite mobitelom,  svjetiljkom koju svakako  morate imati ako krećete u planinu  i signalizirajte mjesto. Mašite komadom odjeće jarke boje!

Hrvatska gorska služba spašavanja uvijek spremna na djelovanje

Zaintrigirao nas je Željko iscrpnim uputama pa smo željeli doznati kako funkcionira gorska služba spašavanja na hitan poziv. Za podrobnije informacije kontaktirali smo  Darka Gavrića Čerću –pročelnika Hrvatske gorske službe spašavanja iz Splita,  koji nam je kazao:

“Mi se odmah po pozivu 112 ekipiramo i krećemo u akciju. Najvažnije nam je da  odmah lociramo mjesto gdje se unesrećeni nalazi. Tragamo za njim sve  dok ga ne nađemo, što u pojedinim situacijama zna potrajati i po nekoliko dana. Nažalost ponekad takve portage završe i kobno.  Ovisno o situaciji na terenu, odnosno nepristupačnosti terena u akciju spašavanja šaljemo helikopter, a transport  unesrećenog kombiniramo i s drugim prijevoznim sredstvima. Sve ovisi o situaciji, odnosno zahtjevnosti terena i akcije.

Iz ova dva razgovora nadopunili smo i naša već usvojena znanja te dodatno osvijestili koliko neoprezno kretanje u planini može biti opasno, pa i pogubno!

Ekipa dobro obučenih ljudi iz HGSS-a pomoći će vam u planini kad god treba. Međutim, svi se članovi bez iznimke nadaju da vam njihova pomoć nikada neće biti potrebna.

Apeliraju  da se u planini krećete  krajnje oprezno i odgovorno kako ne biste doveli u opasnost  sebe i druge.

Srećom kod nas je sve prošlo u najboljem redu. Zato što smo ispoštovali sve prirodne zakonitosti i  planinarska pravila!  Planina nas je zato obilato nagradila. Dala nam je sve ono po što smo i došli. Uživali smo! Stavila  nam Dalmaciju na dlan, poklonila pregršt lijepih pogleda i nezaboravnih doživljaja, pomakla fizičke granice,  produbila poštovanje prema prirodi i  ljudima, a  time i prema sebi.

Sljedeća tura? Hm! Pa možda opet Biokovo, a možda i Velebit.

 

 

 

 

 

 

 

 

.

 

 

 

Lastovo:  Otok netaknute prirode i magično zavodljivih svjetionika

                                                                       Svjetionik Struga

Zadnje  su zrake sunca obasjavale  nebo i sunce se potpuno dalo moru. Skoro će mrak i vedrim će se nebom razasuti zvijezde. Zapalit će se mliječni trag, a s njim i svjetla na tornjevima lastovskih  svjetionika.

Sve je uredu – razmišlja  Mladen, spuštajući se niz uske i strme skaline tornja, zadnji put tog dana. Nema razloga za brigu. Sve lijepo radi i svjetla će se na tornju svakog trena upaliti. Bit će ovo mirna noć. Pred zoru se očekuje kratkotrajno nevrijeme, ali prema najavi brzo će proći. Naizmjenično bljeskanje sa svjetionika Struga vidjet će se miljama daleko i preklapati s onima na Palagruži  i Sušcu. Dugi trag svjetlosti vodit će mornare kroz željene morske rute, tjesnace i pomoći im da sigurno dođu do cilja.

Svjetionik Struga Lastovo
Svjetionik Struga Lastovo

Pred zoru su baš kako je i najavljeno otok prekrili teški, olujni oblaci potpuno zarobivši more. Vjetar je s otvorenog mora gonio val za valom, nemilo ih razbijajući  o hridi rta Strug. Nebom se prolamala mukla grmljavinska tutnjava, a gromovi praćeni munjama u svojoj su bezglavoj jurnjavi nestajali tamo negdje duboko u moru na otvorenoj pučini. Padala je gusta kiša. Bio je potop! Promatrao je Mladen još jednom već dobro poznatu mu igru. Proći će! Nije ovo ni prva ni zadnja oluja koja je prošla ovdje. Bilo ih je bezbroj!

Grummmm, grummmm! Zaglušujuća grmljavina parala je nebo. Grom je opalio toliko blizu da je jačinom iznenadio i uvijek prisebnog svjetioničara. Sve je utonulo u mrkli mrak. Nigdje niti tračka svjetla! Pa je li moguće da je opalio u sami toranj svjetionika?  – pitao se Mladen.

U jednom je trenutku svjetioničar Mladen Bartulović (62) osjetio svu silinu prirode koja se sručila na njegov svjetionik Struga.  “Grom je udario u kulu svjetionika takvom silinom da je uništio sve instalacije. Rijetke su to pojave i događaju se u iznimno ekstremnim slučajevima jer i priroda ima svoje ćudi. Ponekad je jača od ljudskog znanja i sposobnosti.” Ali, Mladenu i njegovim kolegama pošlo je za rukom vratiti svjetleći trag sa svjetionika vrlo brzo, u manje od propisana 24 sata i omogućiti pomorcima da nastave sigurnu plovidbu u ovom djelu lastovskog akvatorija. Kaže svetioničar “događa se, ali nije dobar osjećaj ostaviti moreplovce da plove bez svjetla na ruti. Ono im pokazuju put i daje osjećaj sigurnosti.” Po svim tim burama i neverama odvažno ga prati i supruga Anita, i evo na svjetioniku su već sedam godina.

Svjetionik Struga Lastovo
Svjetionik Struga Lastovo

Otvarao se tako i navikavao  Mladen na prirodne zakonitosti  otoka Lastova, a sve kako bi ispunio svoj san kojeg je počeo sanjati već kao mali dječak, a započeo ga ostvarivati tek u zrelim godinama. “Svjetlo svjetionika je uvijek treperilo u meni. Mlade sam godine proveo na Malom Drveniku u blizini Trogira. Taj mali otok, dio mora oko njega i Ploča na kojoj sam odgojen nikad  mi nisu otišli iz srca.”

Otok Lastovo – oaza netaknute prirode

Impresioniran je bio pejzažem  na Sušcu, pogotovo na Lastovu. Oaze su to ljudskom rukom netaknute prirodne ljepote. Gledajući te otoke, čini se kao da su  izolirani komadići kopna slučajno bačeni  u nepregledna morska bespuća. Kao da  prkose, želeći poremetiti već uravnoteženo plavetnilo.  “Ali, taj mali dio kopna tu je sa svrhom, da osnaži  i napuni svakoga tko mu s poštovanjem pristupiti. Priroda je čuda, malo traži, a stostruko daje!” – kaže Mladen pomalo filozofski.

Svjetionik Struga uzdigao se nad surovom  hridi visokoj 80 m, na južnoj strani otoka Lastova, na vrhu rta Strug. Veliku bijelu zgradu upotpunjava  toranj visok 25 m. S njegovog vrha vidi se cijeli južno dalmatinski arhipelag. Otoci Palagruža, Sušac, Glavat, Mljet, poluotok Pelješac i dubrovačko promorje, a za vedrog vremena i 60 milja udaljena Italija, Puglia, Monte Gargano i otoci Tremiti . Tijekom noćni svjetionik  reflektira svjetlo 104 m nad morem, a u boljim uvjetima  vidljivost je i do 70 km.

Strma, morem i vremenom grubo obrađena litica uspinje se visoko prema svjetioniku. Na toj litici obitavaju sokolovi na samo njima poznatim mjestima. U stijenama  grade gnijezda i podižu mlade. Slobodan let nad  stijenom jedini je svjedok njihovog boravka u litici. Čovjekovom su oku ta skloništa skoro pa nevidljiva.

“U meni je tinjala čežnja  da promijenim svoj život iz temelja.  Vratio sam se prirodi, sebi, iskonu,  tamo gdje sam oduvijek srcem i pripadao. Ta potpuna prepuštenost prirodi i sebi na otoku Lastovu daruje mi mir, neku čudnu  bestežinsku opuštenost i osjećaj potpunog zadovoljstva.”

Svijet podmorja

Svijet pod bistrim, tirkiznim  morem u kojem Mladen redovito roni u slobodno vrijeme posebna je priča. Mnogo je puta promatrao igru predatora kako nemilosrdno ganjaju i razbijaju sakupljena jata sitne plave ribe. Plavorepa hrvatska tuna, dupini, igluni i druge veće ribe provode nepoštednu borbu, stalno sijući strah u svom okruženju. Gledati tu borbu života i smrti pod morem svakom je roniocu prizor koji ostaje duboko urezan u pamćenje. Pred njihovim očima pojavljuju se i drugi neviđeni prizori. Morsko dno je svijet različitosti. Na mjestima je prekriveno pijeskom i zeleno- smeđim morskim travama koje  lelujaju u ritmu strujanja mora. Ovdje na Lastovu kao nigdje drugdje sve je puno djevičanskih vala i škrapa. U njima  svoj zaklon nalaze ribe od kamena, murine, škarpine, ugori. To tirkizno more puno je i planktona koji u mraku svijetli poput krijesnica.

Svjetionik Struga Lastovo
Podvodni svijet otoka Lastova

Ribe iz lastovskog podmorja koje se moraju isprobati

“U moru se isplivam s ribama. Kad tek  skočim u more osjećam se kao uljez, ali nakon što s njima provedem neko vrijeme osjetim poriv u sebi da i sam postanem riba”- kroz smijeh će. Ta fizička lakoća tijela, osjećaj potpunog duševnog mira i ispunjenosti navodi ga da stalno zaranja i proučava taj podvodni svijet. Gosti koji pohode Lastovo traže jastoge i škarpine, ali “ja bi im svakako preporučio da probaju lampugu, škaram, papigaču, te sitnu ribu, pirku, kanja, ušatu, oradu, kirnju, sapu, trlju.” To je prema njegovim riječima delikatesna riba, ma kako pripremljena bila, pečena na žaru, kuhana u vodi i začinjena maslinovim uljem ili kao  brodet  u umaku od domaćih pomidora.

Pogled s najvećeg otočnog vrha

S gradela je dopirao miris netom pečene ribe i golicao nepca, ali trebalo je poći dalje jer “jugo će” – kaže svjetioničar, a trebalo je još sjesti u drveni brodić i otploviti otok. Obići barem neke od  46 lastovskih otočića. Ponajprije otočić Mladine i jedinstvenu plažu Saplun s kojom se priroda zaigrala i podarila joj  svjetlucavo bijeli  pijesak. Taj pješčani raj dostupan je samo istraživačima, i to s morske strane, ponajviše razigranim sirenama i hrabrim moreplovcima.

Svjetionik Struga Lastovo
Ribareva kućica na otoku Lastovu

Trebalo se popeti i na vrhove koji okružuju otok. Pogotovo onaj najviši – Hom (418 m) s kojeg se kažu lokalci “najbolje vidi Lastovo, istoimeno otočko naselje, potpuno skriveno u brdima, ali i cijeli otočni arhipelag.”  Usputno samoniklo mediteransko bilje puno je aromatičnog mirisa kadulje, smilja, vrijeska. Svakim novim udahom sve se bolje čuti. Obogaćuje! Jednako kao i pogled na predivne boje zimzelene vegetacije alepskog bora i hrasta crnike iz čijih se krošnji nadaleko čuje posebna, skoro pa Beethoven-ovski skladana simfonija ptičjeg pjeva!

Written by: Anita Palada

Foto: Mladen Bartulović, Anita Palada

 

Lika – Krajolik s tisuću prirodnih ljepota

Voda i samo voda! Gdje god kreneš jezera, rijeke, slapovi, brzaci.  Ponegdje potpuno prozirna i mirna, a  onda samo nekoliko desetaka metara dalje potpuno poludjela, skoro pa nemoguća  u poimanju prirodne stvarnosti, granicama mogućeg i postojećeg. Doživljaj je obilaziti Liku, gledati  tu vodu Plitvičkih jezera i Rastoka  kako se kotrlja u svom koritu, malo po malo, a onda sve žešće, stremeći prema  litici koja će je sunovratiti u bezdanu sedrenih stijena, izazivajući zaglušujući huk.

Slapovi Plitvička jezera

                                                              Dobro došli na Plitvička jezera!

“Čuvajte ovo što imate i u pohode će vam dolaziti gospoda iz cijeloga svijeta”- bile su to riječi Crne kraljice prije negoli ih je zauvijek napustila.

Prema legendi Crna kraljica je ispunila svoje obećanje, ali i lički puk kojeg je pomogla i zadužila  kada je najviše trebalo. Zauzvrat su odano nastavili čuvati svoj komadić zemljanog raja, bogate šume, plodne doline i čarobna jezera.

“Da, Plitvička jezera su zaista rijedak  prirodni fenomen, najljepša u Hrvatskoj, a zasigurno  i šire. Nalaze se u  gorskom dijelu Hrvatske, u Lici i prirodna su rijetkost čiju vodenu snagu  dolaze vidjeti i doživjeti posjetitelji iz cijelog svijeta “– uvodno je započela Ines Milić,  vrsna poznavateljica hrvatske prirodne i kulturne baštine.

Gledajući prizore oko sebe priroda se uistinu poigrala. Čarobno je  povezala veliki vodeni sustav u jednu cjelinu, stvorivši prostrana jezera, razigrane   slapove i moćne  vodopade  raskošnih oblika. Plitvička jezera sastoje se od dvanaest Gornjih i četiri Donja jezera, ukupno njih 16, međusobno povezanih kaskadnim brzacima i slapovima.

Jezera su nastala rastom sedrenih barijera koje su i dalje aktivne, neprestano mijenjajući  izgled jezera i slapova čija se starost procjenjuje  između 6000 i 7000 godina što odgovara vremenu nakon  zadnjeg ledenog doba.

Plitvička jezera

Međutim, ljudima ovog kraja nije nedostajalo mašte. Najdraže im je bilo nakon teškog fizičkog rada sjesti oko otvorene vatre, izmišljati i pričati priče o nadnaravnim bićima, pa tako i o Crnoj kraljici koja je svojim nadnaravnim moćima stvorila  Plitvička  jezera.

                                                               Legenda o Crnoj kraljici

Vladala je duga i mukotrpna suša, čak  ni u Crnoj rijeci više nije bilo vode, a nekad je napajala  cijeli kraj.  Ljudi i životinje vapile su za kapljicom vode, a biljke su svoje zelene vlati okrenule prema zemlji.  Molili su Ličani za kišu svakodnevno, iskreno, iz dubine duše, ali bez uspjeha, sve do jednog dana. Šetajući  vilinskom dolinom njihove  vapaje je čula Crna kraljica. Smilovala se i poslala im  kišu praćenu jakom grmljavinom i  olujnim vjetrom. Voda je počela izvirati iz svake  zemljane pore sve dok   Crna rijeka nije nabujala toliko da se počela prelijevati iz  korita. Stvorilo se prvo jezero “isprošeno” od naroda i Ličani ga nazvaše  Prošćansko jezero!

“Na Gornjim jezerima se nalaze  dva najveća jezerska sustava Prošćansko jezero i Kozjak – najveće i najdublje (47 m) od svih. Kozjakom plove brodovi te se nakon njegovog prelaska dalje nastavlja šetnjom  prema Gradinskom jezeru  odakle se otvaraju sasvim novi prizori kaskadnih slapova Burgeti, Mali i Veliki prštavac” – objašnjava Milić i nastavlja:

“Na samom kraju Donjih jezera pada Veliki slap, koji se vodom napaja iz potoka Plitvice. Najveći je slap u Hrvatskoj, visok 78 m čija se snaga vode pretvara u beskrajan niz svjetlucavih kapljica, toliko moćnih da bez obzira na naizgled lepršavi pad stvara grmljavinski huk.”

Plitvička jezera najbogatija su vodom u proljeće i jesen, nekoliko dana poslije kiše kada nabujali podzemni valovi izbace  velike količine vode i na površini  zapršte u velikim  slapovima. Međutim, svako godišnje doba ima svoje posebnosti. Jesen  donosi mnogo šarenila i raznolikosti. Okolna vegetacija buja u zelenim, žutim, crvenim i smeđim bojama koje se lome i preklapaju u svakoj vodenoj pori.

Tijekom zime  voda se umiri, odmori i predahne od igre. Zamrznute  slapove, prekrije  snijeg   pretvarajući ih  u ledene skulpture praveći od cijelog prostora ledeno bijelu bajku. Proljeće na Plitvicama ponovo donosi novi život pun zeleno – plave raskoši . Na površini kristalno bistre vode preslikavaju se zelena stable i okolne biljke, plavo nebo i bijeli oblačići.

Nekad se sklad i potpunost života  doživljavala  pričanjem priča o lijepim i dobrim vilama, a danas, u ovo moderno doba, posjetitelji  ga  uspoređuju s boravkom  na Plitvičkim jezerima.

                                                                  Rastoke – Male Plitvice

Rastoke Hrvatska

Nakon Plitvica put nas vodi sjevernije, u tridesetak kilometara udaljene Rastoke koje zbog sličnosti s Plitvičkim jezerima  od milja zovu i Male Plitvice. Ovo će malo mjesto oduševiti svakog , pa i nenamjernog putnika koji prolazi magistralnom cestom D1 Karlovac- Plitvička jezera.  U središtu Rastoka se susreću dvije rijeke.  Tu se Slunjčica  preko sedrenih stijena pretače u rijeku Koranu, stvarajući pritom nemirne brzace, slapove i mirna jezerca.

Kako su živjeli stari Ličani?

“Vilina kosa, Buk i Hrvojev slap najveći su i najimpozantniji slapovi nad kojima se prostire to malo, romantično mjesto. S obzirom na bogatstvo vode podizale su se tu prije nekih tristotinjak godina kuće s vodenicama.  Skoro je  svaka kuća imala mlin od kojih su mlinari sa svojim obiteljima lijepo živjeli.  Muškarci su vrijeme provodili u mlinu, a žene pazeći na djecu i radeći po kući i oko nje. Ustajale su ranom zorom, obilazile stoku, muzle mlijeko, pravile sir- basu, ložile vatru, mijesile proju – domaći  kruh i pekle ga pod pekom na otvorenom kominu. Kuhale su krumpir, divljač ili zelje sa suhim mesom u velikom loncu jer trebalo je pojesti nešto toplo i nahraniti veliku obitelj nakon napornog dana” – dočara je Milić nekadašnju domaćinsku atmosferu, osvrnuvši se i na ljude koji su morali priječi dug put kako bi na konjima donijeli vreće žita i samljeli ga u najbližem mlinu. “Dolazili su pred vodenicu i na red čekali satima, a ponekad i danima. Pričalo se tu, raspredalio o polju, žitu, urodu, vjenčanjima i rođenjima, radovalo se i zajedno plakalo.”

Rastoke Hrvatska

Tradicionalno izgrađene  drvene kuće i danas su tu na sedrenim stijenama, ali imaju drugu  namjenu. U lijepo uređenim kućicama gostoljubive domaćice dočekuju goste, želeći im dočarati  prošlost i pokazati sadašnjost Rastoka.

Ovo malo mjesto okruženo je  hukom vode, a nakon zime, u proljeće i mirisom zelenih livada i rascvalim cvjetovima jabuka, krušaka i šljiva. Istina, nema više u tim kućama  starih mlinara, ali ostao je u njima  još duboki trag prošlog vremena koji se dalje prenosi u pričama i legendama.

Hrvojev slap, najveći je od svih, a dobio je ime po Hrvoju, kršnom i lijepom momku koji se zbog nesretne ljubavi bacio s tog slapa u rijeku. Drugi,  prelijepi kaskadni slap Vilina kosa  dobio je ime po vilama  koje bi tijekom noći mlinarima krale konje i zaigrano jahale po obližnjim planinama.  Ujutro bi mlinari u čudu promatrali svoje premorene, ali prelijepe konje. Istimarena tijela sjajila su im se na ranojutarnjem suncu, a guste grive uredno ispletene u  duge pletenice. I tako je slap dobio ime Vilina kosa jer srebrom optočene vodene kapljice podsjećaju na raskošnu boju viline kose.

Rastoke-Male - Plitvice- Hrvatska

Lika – puna adrenalina

Šetaju se i danas Likom, ali ne više vile, već mnogobrojni gosti . Obilaze Liku, penju po  obližnjim planinama Velebitu, Maloj  i Velikoj  Kapeli i Plješivici, uživaju u zelenim  šumama, istražuju  prostrane livade po Krbavskom polju, kajakare po rijekama, Gackoj, Korani i Slunjčici, spuštaju  do izvora i kupaju u kristalno bistroj  vodi čije će ugodno milovanje još dugo osjećati na svojoj koži.

Možda biste to voljeli i vi?

 

 

 

Via Adriatica  u službi dobrote i humanosti

 

               Ranko Dragičević i Daniel Lončar u akciji  “1100 kilometra za 1100 terapija”

Još im je preostalo samo tristo metara do vrha Dinare! Hoće li uspjeti, hoće li ga ispenjati? Čekali  su i čekali, cijela dva dana, ali vrijeme je bilo neumoljivo i nije im dopustilo da ispenju Sinjal (1831 m), najveći  vrh Hrvatske. Mećava je divljala, nemilosrdno plešući  svoj ples, igrajući se s njihovim već ionako  opterećenim i izmorenim tijelima. Prsti su već poplavili, počeli se smrzavati,  a nestalo je hrane. Morali su bježati!

Nije bilo jednostavno, ali grabili su prema novom smjeru koji je značio povratak na jednu od  sigurnijih jučerašnjih ili prekjučerašnjih  točaka. Ovisilo je o tome na koje će prepreke naići, što li će ih snaći, a i teški  ruksaci obješeni o ramena, uvelike su im usporavali hod.

Ostali su  prisebni, odlučni, stameni i čvrsti. Ponekad i jači od tih planinskih stijena koje su se, iako  već u proljetnom travnju, debelo sakrile pod pokrovom napadalog  snijega. Sve oko njih mraz, led i mećava koja je sa svih strana nemilosrdno udarala. Padali su, upadali duboko u snijeg, izvlačili se, napredovali centimetar po centimetar, korak po korak, a kada nisu mogli “probiti” zacrtanu stazu nije bilo druge nego okrenuti smjer.

Ovo je samo dio puta kojeg su na svom putu, dugom 1100 km, prošli  Bračani – Ranko Dragičević (32)  i Daniel Lončar (36), emotivni i entuzijastični humanitarci, ljubitelji triatlona i ekstremnih sportova.

 

 

                                                 Za Bračke pupoljke hod dug 1100 kilometara                                                       

Unatoč oštrom vremenu i nepogodama  išli su naprijed, ostavljajući oluju za sobom, a time i nelagodu koja ih je povremeno prožimala.  Ne toliko zbog sebe, već zbog onih koji su ih kod kuće čekali da se jave. Majke, očevi, djeca, Rankova supruga i prijatelji  nestrpljivo su čekali  vijesti o uspješno prijeđenom putu i samo jedno “halo” koje će im potvrditi da su živi i zdravi. Nije bilo lako, živci su ponekad bili prenapregnuti do bola.

“Nikad, u nijednom trenutku  nismo požalili da smo tu, nije bilo vremena o tome razmišljati, samo je bilo pitanje kako se izvući. Kad je lijepo nema razloga za žaljenje, a kada je ružno moraš izvlačiti živu glavu. Nema odustajanja jer bi to značilo smrzavanje. U lošim  trenucima smo iz sebe izvlačili  snagu za koju  nismo mogli niti pomisliti da je imamo. Hodali smo što smo brže mogli, gledali u pod i bježali iz oluje – započeo je Daniel ovu nesvakidašnju, emocijama i adrenalinom nabijenu priču.

Svu su svoju mladenačku snagu, mentalnu i fizičku spremu odlučili  još jednom iskušati i napregnuti je do posljednjih  atoma izdržljivosti. Svoje su ambicije i tjelesne granice  odredili pomaknuti i bezrezervno ih pokloniti  dječici  s poteškoćama u razvoju o kojima uz roditelje, već godinama brine i udruga Brački pupoljci gdje  djeca svakodnevno dobivaju potrebne  terapije.

“Ranko me je pozvao da mu se pridružim u hodu Via Adriaticom. Nisam ni trenutka dvojio jer moj  život je  ionako  jedna velika akcija, isprepleten  stalnim i neobičnim putovanjima. Pogotovo me motiviralo  kada smo rasvijetlili ideju i donijeli plan da ovim našim 1100 kilometara dugim hodom djeci  osiguramo  barem trećinu godišnjeg proračuna za  primanje  terapija. Simbolično smo ovaj naš put i akciju  nazvali “1100 kilometara za 1100 terapija”- nastavlja  Daniel.

 

                                                                      Stazu čine ljudi

Via Adriatica jedinstvena je prirodna cjelina, duga 1100 km i nije je  jednostavno priječi, do sada  je u cijelosti prešlo  samo  dvadesetak najhrabrijih i najodvažnijih.  Vizualizirao ju je i uz pomoć prijatelja povezao  Srećko Vukov. Spojio je taj ljubitelj prirode  jadranske specifičnosti od Rta Kamenjak u Istri do Prevlake, četrnaest planina, devet rijeka, dva jezera, osamnaest  zaštićenih područja, omogućivši da  osim u jadranskim prirodnim ljepotama ljubitelji prirode  uživaju i u ovoj  toploj ljudskoj priči.

“Krenuli smo od Rta Kamenjak u Istri. Prešli smo Učku, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, Velebit, Dinaru, Svilaju, Kozjak, a pred nama su Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko Brdo i Sniježnica, što za nas znači još nekih dvadesetak dana hoda ili otprilike trećina puta – kazao je Ranko i nastavio:

“Osjećamo da smo fizički iscrpljeni, ali  podrška dragih ljudi, obitelji, izmamila nam je mnogo puta suze na oči. Toliko smo predivnih, humanih ljudi sreli na ovom našim dionicama. Svakodnevno nam stižu tople i poticajne  riječi, motivirajuće poruke. Iako nismo emotivci sve nas je to duboko dirnulo. Došli smo do jednostavnog zaključka da stazu čine ljude.

Nisu mogli zamisliti da će im staza u tom smislu  pružiti toliko  lijepih trenutaka, da će ih kontaktirati potpuno nepoznati ljudi, i brinuti o njima kao o svojim najrođenijima, paziti na njih, nuditi im pomoć, paziti da ne spavaju na otvorenom, organizirati hranu. Toliko su ih dirnule i iznenadile ove lijepe geste da su se u tren počeli preispitivati  i pitati jedan drugoga “jesmo li  mi neljudi kada nam je ovo humano  ponašanje tako veliko iznenađenje”.

Ove tople riječi i ljudske geste izbalansirale su sve  izazove koji su ih snašli. Na ovaj put dug 1100 kilometara krenuli su zbog sebe, pomicanja vlastitih granica  i dječice koja svakodnevno, ne samo ovu godinu, već i svaku sljedeću trebaju svoje terapije i našu pomoć.

 

                                                          Prirodi liječi, oplemenjuje i nadahnjuje

Stvorio se i stvara se neprekinuti  krug ljubavi i dobrote koji će  im zasigurno ostati duboko urezan u svaku poru.

“Nama drugi ljudi pomažu, mi pomažemo djeci i cijeli taj val ljubav se eksponencijalno širi. Navest ljude da reagiraju, pomažu i daju ono najbolje od sebe neprocjenjiv je dar, predivan osjećaj. Poruke podrške su dirljive – Uz vas smo, mislimo na vas uz nebrojena srca u jednoj poruci. Pa dirnuti smo do dna duše! ”- vidno emotivan kaže Daniel, a Ranko ga nadopunjava:

“Motiviraju nas ljudi, pomažu nam da ostvarimo svoj naum, pomognemo djeci i prikupimo novac za njihove terapije.  Obasuli su nas  dobrotom, pažnjom i toplinom i to je nešto najvrjednije što nam se događa na ovom putu. Kad bi nam bio potreban savjet kontaktirali bi planinarske znalce, naročito naše prijatelje iz HGSS-a i njihovog pročelnika Darka Gavrića Čerću  koji nam je u ovom našem pothvatu velika podrška. Ponekad su uvjeti ekstremni kao na onom velebitskom dijelu staze – prisjetio se Ranko još jednog izazovnog trenutka i nastavio nizati događaje:

“Hodali smo Velebitom iz Zavižana, Premužićevom stazom according to Rossijevom skloništu (1580 m). Upadali smo u snijeg do kukova, a ponekad i cijeli, najednom shvativši da gazimo po vrhovnim granama borova. Štapovima i derezama smo otkopavali prijevoj. Čisteći pred sobom put i snježne nanose uspjeli smo prijeći četiri takva prijevoja, misleći kako smo pred kraj nedaćama. Međutim , ubrzo smo shvatili  da takvih prijevoja pred nama ima još najmanje  dvadeset.  Dva kilometra od skloništa smo se odlučili vratiti, opet preko ta četiri opasna prijevoja.  Hodali smo napamet, vjerojatno po rubu staze i litica visokih i tridesetak metara s teškim ruksacima na leđima koji su nam dobrano otežavali kretanje.  Upadali smo u rupe, nailazili na medvjeđe tragove, pitajući se kako ćemo ovo uopće proći?  Pokušali smo zaobići Premužićevu  stazu, a onda pogledaš i zapitaš se što ja radim ovdje ako je staza gore, 100 m poviše. Bili su to trenuci neizvjesnosti koje smo trebali nadvladati fizički i umno.  Izgubili smo mnogo snage, ali vratili smo se i do cilja probili primorskom stazom. ”

“Ne, nisu to bili teški trenuci, to su bili izazovni trenuci, dodatno su nas naučili kako se kretati u prirodi u lošim vremenskim uvjetima, samodisciplini i probijanju vlastitih granica, nakon čega se  osjećamo mentalno i fizički jači. Priroda i vremenski uvjeti su nas naučili disciplini i nesalomljivosti. Naučila nas je priroda da je poštujemo, da postoje granice koje ne smijemo prijeći. Najvažnije ih je bilo osvijestiti na licu mjesta jer da smo ta upozorenja zanemarili loše bi prošli – kaže Daniel.”

 

                                                          Neprekinuti  krug ljubavi i dobrote

Prema njihovim riječima na ovoj stazi dugoj  51 dan mogu svašta očekivati.  Planina je nepredvidljiva. U jednom se danu na stazi mogu  promijeniti sva četiri godišnja doba što za iskusne planinare i nije iznenađenje. Dugi hod, spavanje pod šatorom, skloništima preko čijih vrata upadaju naleti snijega, štagljevima.  Nema komfora, spava se ponekad maltene pod vedrim nebom jer šator je preslab da ih obrani od tako žestoke hladnoće. S hranom se mora stalno balansirati jer nikad se ne zna što donosi novi dan i gdje će ih vrijeme prikovati za mjesto.

“Ali ovo je iskonski život čovjeka. Boravak u prirodi liječi, oplemenjuje, nadahnjuje. Taj dugi hod i spoj sa  zemljom je magičan, prožima tijelo, prazneći  ga i puneći istovremeno. Kako je to moguće? Pa, čudan je taj spoj prirode i čovjeka, a mi smo se tom neobjašnjivom spoju potpuno prepustili, nosi nas. Ne vapimo za luksuzom, ne robujemo svakodnevici. Priroda nas osvješćuje, daje nam najbolje od sebe i upućuje da uživamo u doživljaju, a ne u nametnutom materijalizmu jer za nas je priroda najveći komfor. Odmorili smo se od mobitela, kompjutera, televizije i vijesti. Lijepo je biti u svijetu kojem savršeno  pripadaš, uronjen u sebe, u svoj bitak, djecu i najbliže, poštujući pritom samo ljudske i prirodne zakonitosti.

Pa momci nek vam je sretno na vašem daljnjem putu, a mi, vaši vjerni pratitelji pobrinut ćemo se da vaša akcija pomaganja djeci s poteškoćama u razvoju bude što uspješnija.

Postanimo svi s ponosom dio ove predivne jadranske trase Via Adriatice, duge 1100 kilometara i omogućimo djeci udruge Brački pupoljci 1100 terapija.

Detaljnije informacije  pronađite OVDJE.

Written by: Anita Palada

Foto: Ranko Dragičević, Daniel Lončar, Srećko Vukov

 

 

 

 

elephants-safari-uganda

Uganda – Marvelous Safariland

what-to-see-in-uganda
Tiger on the three

Their blood froze. They couldn’t move. A gorilla was there, a noble creature of the jungle yawned in the noonday sun. He was only fifty yards away, and it was a scene that fascinated a small group of rainforest visitors.

The silverback, about two, three, or four feet tall, weighing about 200 kilos, stood and watched around. He saw them! They gaped in awe combined with fear. But he didn’t move towards them! He walked lazily from tree to tree, deftly grabbed branches with long limbs, and ate green leaves.

The visitors stunned. Their feelings swirled. What to indulge, to fear or admiration? The gorilla alpha male lazily chewed leaves and raised his head. “It’s a male. That is well seen by the silver stripe on his back. He feels he is not alone,“– Tarasis Bitesi (35), a local safari guide, explained the behavior of the gorilla. He knew that rainforest and its inhabitants’ behavior like the back of his hand.

what- to- visit- in- uganda
Silverback

We are in Uganda, an African country that Churchill once called the Pearl of Africa. Uganda is an equatorial country in East Africa. Because of the favorable climate, the exchanging of sun and rain, greenery flourishes everywhere, Uganda is one of the world’s greenest and the most exciting countries.

There are lush rainforests everywhere on its soil, in the west, there is the mountain massif Ruwenzori (5109 m), and on the east the volcano Elgon 4321 meters high. In the central part of Uganda is a swampy plain inhabited by crocodiles and hippos. The wetland area is home to many migratory birds that fly to warm African regions during the winter. Uganda is a country where many animals live playfully and ruthlessly. In the savannah, an area of low grassland with sparse forests, the laws of lions, hyenas, giraffes, zebras, antelopes, buffaloes, and many birds rule. One of the most exciting parts of Uganda is the Bwindi Impenetrable Forest National Park, whose beauty has to be explored yet.

uganda-bird-safari-uganda
Crested crane – Uganda national symbol

The Bwindi Impenetrable Forest National Park

A group of curious visitors obsessed with untouched nature and wildlife joined Tarasis on the way to the rainforest. They wanted to track gorillas and because of that desire, they had to go deeper into the forest. “Gorillas are most like to humans in their behavior,”– said Tarasis. “This Ugandan rainforest is a world unto itself, far from civilization and people. The laws of wild animals and nature rule it. It is ruthless towards a man if he rejects its requirement. It is necessary to treat the natural world with deep respect. Only in this way, one can experience unforgettable experiences. “

The road to gorilla habitats was difficult to cross. The jeep transferred a small group of visitors to the place where Bwindi Impenetrable Forest National Park began. They had to cross a very demanding part of the forest, bumpy any muddy, especially that part covered with fallen, slippery leaves that slowed their walking.

Uganda is one of those heavenly places on the globe where the sun and rain alternate, encouraging the growth of tall, uneven trees and green grass. Gorillas spend their days in greenery, and 52 percent of the total planetary population live in Uganda.

uganda - people
Hosts warmly welcome their guests

A close encounter with gorillas

As Daddy Gorilla sweetened himself with leaves, the toddler jumped mischievously around him. He paused from time to time, curling his head curiously towards his father, watching how he entertained the visitors with various gestures. The mother kept a close eye on what was happening, especially making sure that the little one did not get into trouble. She carried the other toddler tightly in her arms.

However, curiosity did not give her peace. She placed the little ones in a safe place and set out to explore the environment. She was slowly approaching a middle-aged woman who was sitting down by the road’s side, overcame by fatigue and excitement. When the woman saw the gorilla came, she “died” of fear. Her heart was in her heels right now. She wanted to escape! But she remembered the guide’s previous instructions that gorillas should not be disturbed by sudden, unpredictable movements and high sounds. She crouched down, pretended to be calm, and waited for the gorilla to leave. But mom gorilla had no plan to go! She gently reached out and touched the woman on the shoulder, the first and even the second time. It was a peaceful, even maternal movement. With that touch, the gorilla’s mother wanted to welcome the woman. This gentle gesture warmed the woman’s heart. Though frightened, she raised her head and rewarded the gorilla with a broad smile and a warm look. The mom gorilla turned and left as calmly as she had come, leaving behind a frightened woman.

giraffes-uganda-safari
Giraffes on the road

How do gorillas live in their natural habitat?

She scrambled deep into the woods and sat down on the ground. She was, for a sure, upset by the sudden close encounter, too. As soon as mom calmed down, the cubs bounced out of the bush. The smallest hairy creature deftly jumped up and leaped into her arms. The slightly bigger and more mischievous one decided to play a little more on the surrounding branches. Ignoring her mother’s voice and warning glances, it continued to jump mischievously. But, like any caring mother, she forced him to climb on her back. Led by Daddy Gorilla, they headed in an unknown direction. After they spent time with the guests, they were tired and only wished the family peace.

That day was full of tension, even of fear, but visitors will not easily forget this emotional connection with gorillas. The men became convinced that he could get the best out of it by respecting nature and its laws. It was an unforgettable experience, incomparable to any other urban happening. Impressed, in the silence of their thoughts, the visitors left the rainforest, listening along the way only to the melodic song of brightly colored birds.

A visit to the Bwindi tribe

After a visit to Bwindi Impenetrable Forest National Park, guests descended to a nearby village. Members of the Bwindi tribe sat in front of their cottages gathering to welcome them. Their specific traditional singing and dancing are deeply rooted in the African population’s culture and genes. It is a scene that triggers emotions and great gratitude to the universe for allowing someone to spend exhilarating moments in that picturesque country.

Besides song and dance, guests also enjoyed homemade food, matooke. Potatoes are the most popular food there. The hosts also suggested tasting chapatti, the dish prepared with fried Rolex. Rolex eggs. “But be careful,”–the woman warned them! ‘’It is not a type of the watch than a quick snack served along the roads and everywhere in towns. If you visit western Uganda, you also must taste traditional dishes like ni Mbarara, and Karo or Akaro – finger millet bread, served with Eshabwe, locally made cheese.”

But this was not the end of the surprises. Tarasis already had a plan for the next day.

After a beautiful day with gorillas and socializing with the local tribe, Kibale National Park was the next exciting spot to visit. A beautiful national park whose hills and valleys are covered by dense greenery and rarely seen trees. The best of all chimpanzees live there! “Chimpanzees are very playful and unrestrained. They have never peace.

elephant-safari-uganda
Meet elephants

They hang from the trees, jumping from branch to branch, shouting at each other. They have fun with each other and delight visitors with their acrobatics and playful behavior,“– explained Tarasis and continued.

“There are also many other beautiful locations to visit. Murchison Falls National Park is a national park where the mighty Nile Falls fall. It is a habitat for crocodiles, hippos, and many other wild animals.’’

There is also Queen Elizabeth National Park, home to 500 different species of birds, a paradise for those who love bird watching. Many mammals, lions, hippos, elephants, and leopards also live freely on the changing terrain. Their struggles for survival continually keep them vigilant. There is always a game between them and means life or death.

The scenes of the Ruwenzori Mountains National Park are reminiscent of a painted canvas. The surrounding landscape with lots of greenery is remarkably beautiful. The river Nile waterfalls flow at higher altitudes; glaciers freeze on the peaks, the lakes provide incredible moments of peace and supernatural experience.

The safari guide and our host, Tarasis has spent days and days walking and exploring Uganda’s national beauties. His adventurous spirit boosts curiosity, motivating him to present the country’s most exciting places to the people worldwide, especially to adventurers and explorers, curious to discover the undiscovered. Those who want to visit the jungle, and experience the lives of these wild animals, watch their games and behave at the hidden jungle places, savanna, and swamps.

“I hope you will experience places in their full natural beauty. I can offer to you to experience the yet unexperienced,”– said Tarasis at the end.

After I explored and wrote this incredible story about Uganda, I believe him!

https://en.wikipedia.org/wiki/Uganda

https://www.visituganda.com/

Written by Anita Palada ©

Photos by: Tarasis Bitesi, Pixabay, Pexels

 

 

 

Games of Thrones

   Istražite  Klis: Uzvišeno mjesto dalmatinskog krša i Jadranskog mora

                                        Kraljevski moćna, tajanstvena  i teško osvojiva tvrđava Klis

Novi je dan na pomolu! S Mosora se prema Klisu probijaju prve zrake izlazećeg sunca. Unutar bedema vlada  barem privremeni  mir. Vojnici pomno promatraju okolinu čuvajući zidine grada, žene unutar kamenih kuća razgaraju vatru i mijese kruh, a muškarci su već u stajama i hrane stoku.

Ali ne zadugo! Zaglušujući topot konjskih kopita opet trese zemlju. Mir je prekinut, po tko zna koji put! Znaju oni što im se sprema! Već umorni od stalnih osmanlijskih pohoda sigurni su da će i ova bitka biti nemilosrdna kao i svaka do sada, ako ne i gora.

Kliški uskoci,tvrđava
Kliški uskoci

Osvajači u zlokobnom jurišu imaju samo jedan plan – preuzeti tvrđavu! Mačevi su spremni, a viziri spušteni. Nema uzmaka! Od silnog topota  trpi i suncem opaljena dalmatinska zemlja, a gusto dignuti oblaci  prašine najavljuju veliku opasnost. Gnjevni krikovi osvajača odbijaju   se od klisure moćnih dalmatinskih planina, Kozjaka  i Mosora, stvarajući jezivu jeku, najavljujući ljuti boj!  Još malo i tu su! Tko li će pobijediti? Hoće li ovaj put napadači imati više sreće? Hoće li  izvući živu glavu ili će ostati negdje nepomično ležati na ovoj pustopoljini podno Klisa kao i mnogi do tada koji su je poželjeli osvojiti?

Dimilo se iz kubura,  sijevalo od udara.  Strijele su nemilosrdno palile razbacano sijeno, a mačevi se ukrštavali. Zrakom su letjeli teški buzdovani  razbijajući i najčvršće oklope.  Zlokoban zvuk metala zvonio  je na sve strane, a snaga  napadača konačno je počela  kopnjeti  pred naletima vrelog ulja koje se u mlazovima slijevalo niz zidine. Gotovo je! Stasiti, hrabri  i ponosni  uskoci još su jednom uspjeli odbiti napad i obraniti svoj Klis – rekonstruirali su  jednu od povijesnih bitka  Filip Ninčević i Damir Žura, “moderni uskoci” koji je s drugim članovima udruge Kliški uskoci svake godine krajem srpnja i scenski oživotvore.

 “Ovo je naša povijest. Naši su preci tijekom duge i neprekinute dvije tisućljetne  povijesti ovdje na svom ognjištu u Klisu vodili sretne i nesretne bitke, imali su podvige i poraze. Mi smo im danas beskrajno zahvalni što su nam kao zalog prošlosti za budućnost predali tvrđavu i ovaj komad zemlje. Tu se na tom ognjištu rađala naša kultura i tradicija, odatle  potječu  naši korijeni. To je sveto mjesto za nas Klišane, kolijevka naše opstojnosti” –  s puno ponosa  kazao je Jakov Vetma, prvi čovjek Klisa.

                                                             

                                                                 Čari Dalmatinske  Zagore

Tvrđava Klis  nalazi se na  vrhu kamene, strme i nepristupačne klisure odakle  se otvara rajski  pogled na okolne gradove Solin i Split, Kaštela, Trogir, otoke Čiovo, Šoltu i Brač, a na horizontu se naziru i otoci Hvar i Vis.

Tijekom duge i često ometane povijesne izgradnje kliška tvrđava je ostavila trajan pečat na mjesto i ljude, pa i na one slučajne putnike koji se s obzirom na sedam kilometara udaljeni Split i tridesetak kilometara udaljeni Trogir  tu i sasvim nenadano nađu.

Nije ni čudo jer ni hrvatski kraljevi,  ni  drugi osvajači  nisu odolijevali  prirodnim ljepotama, blagoj klimi i strateškom položaju ovog kraja.  Obilje sunca, pogled na prelijepe planinske pejzaže Mosora, Kozjaka i Biokova te zlatom jutarnjeg sunca obavijeno plavetnilo Jadranskog mora  očarali bi svakog  tko bi i jednom zagazio na ovo kliško tlo.

Games of Thrones
Klis noću

                                                           

                                                        Kliška jela koja nikad ne blijede

Jela servirana na stolovima starosjedioca pripremala su se na  otvorenim kominima. Poseban ukus hrane  pomiješan dimom vatre i danas se čuti u  okusima i mirisima nadaleko čuvene kliške janjetine, kruhu ispod peke i ujenku čiji je glavni sastojak domaća blitva, izrasla na osunčanim obroncima, zalijevana kristalno čistom  vodom s obližnjeg izvora rijeke Jadro.

Vrijedne Klišanke i danas,  kao nekada davno i njihove prabake, rade slastice po posebnoj recepturi koristeći domaće smokve, grožđice, koricu limuna i naranče, maslinovo ulje, prošek, ružmarin , lavandu i bademe, golicajući nepca i najizbirljivijim sladokuscima.  Ti posebni mirisi Mediterana šire se mjestom jednako kao i prije nekoliko stotina godina, a sve zahvaljujući  entuzijazmu mudrih  žena koje su slatke recepte spremale,  ostavljajući ih u nasljedstvo i za buduća vremena.

Games of Thrones
Kruh pod pekom

 

                                           Ide li moderna gastronomija uz antičko staklo?

Deana Miletić je u svom gastro  stvaralaštvu otišla  i korak dalje. U romantično uređenoj kuhinji, okružena bjelinom ručno rađenih čipkastih zavjesa i komadima starinskog namještaja, napunjenih kolekcijom antičke keramike i stakla, radoznalo i hrabro eksperimentira. “Volim eksperimentirati. Kada sam u stvaralačkoj ekstazi misli mi lepršaju, zamišljam, kombiniram esencije i okuse – zaneseno kaže Deana Miletić, vlasnica OPG Spara.

U takvom zanosu su nastali i kolači Uskočka pogača, Kliška štruca i Spara koje uz pomoć svoje mlade partnerice Ivane Perić svakodnevno mijesi, puni i peće, šaljući ih za stol obožavateljima dobrih okusa. U tim je kolačima uspješno zarobila  obilje mediteranskih mirisa kao i djevičanski okus domaćeg maslinovog ulja. A džemovi!!! To je tek poseban okus kojeg treba isprobati jer u njima se kriju okusi svekolikog zemaljskog  blaga, domaće smokve, jabuke, naranče i limuni, šljive i breskve kao i mnoge druge kombinacije.   Veliki mi je izazov, ali i zadovoljstvo sljubiti raspoložive okuse i mirise mediteranskih biljaka u jednu sasvim novu, još neotkrivenu gastronomsku cjelinu sa željom da jednog dana postanu i tradicijska baština ovog kraja.”

Igra Prijestolja
OPG Spara Klis

                                     

                                            Stella Croatica – na raskrižju modernog i tradicionalnog

Na drugoj strani Klisa, na Polićevom posjedu Stella Croatica maštovito je uklopljena sinergija modernog i tradicionalnog. Ono se ogleda u moderno uređenim poslovnim zgradama i nekoliko rekonstruiranih kamenim kuća koje čine  jedinstvenu sliku tradicijskog eko sela. Kamena gradnja i unutarnje uređenje dnevnog prostora,  soba, otvorenog komina, konobe i staje za stoku evociraju uspomene na neka prošla vremena i život obitelji na ovom kršu, u Dalmatinskoj zagori.

“U ovim kamenim kućama tijekom sezone dočekujemo goste, peće se kruh pod pekom, degustiraju najbolji sirevi s okolnih imanja i miješaju s okusom našeg ekstra djevičanskog maslinovog ulja, sladi domaćim slasticama izrađenim po recepturi suprugine obitelji – kaže Andrija Polić. Na spomen obitelji i supruga Melita se vrlo emotivno pridružila razgovoru. “Uživam prenositi znanja, spoznaje i srdačnost koju sam baštinila u kući svojih roditelja. Ovo je naša kuća, naš dom i želim da u njoj dočekamo naše goste na najljepši mogući način, da se osjećaju kao da su došli kod najboljih prijatelja. Ponuditi ih delicijama posebnog okusa, upoznati ih s tradicijskom kulturom i pokazati im kroz naše slastice i prirodne pripravke koliko su biljke ovog kraja moćne. Mi ih ne koristimo samo u gastronomiji, već ih svakodnevno stavljamo i u službu ljepote i zdravlja.”

Prema riječima sugovornika ovaj krševiti kraj ima neku posebnu energiju koja se osjeća, plijeni. Zemlja koja zove da joj se posvetiš. Naizgled škrta, ali po mnogo čemu specifična i veličanstvena. Komad zemlje koji na najsrdačniji i najšarmantiji način spaja život modernog i prošlog vremena, objedinjujući prirodu, tradiciju, kulturu, običaje i gastronomiju.

Igra Prijestolja
Tradicijska kliška jela

                                                           

                                                                I na kraju i… Igra Prijestolja!

Kliška tvrđava je svojom impozantnošću osvojila i produkciju mega popularnog serijala Game of Thrones.  Glumci Emilia Clarke, Nathalie Emmanuel, Iain Glen svjetski su odigrali uloge u kliškoj tvrđavi i pronijeli njeno ime svijetom. Tvrđava se pojavljuje u sceni kada Daenerys Targaryen i njezina vojska ulazi u grad Meereen s namjerom da oslobode robove.

Daenerys je otkrivši Klis, pronašla i ključ, što u prijevodu i znači ime Klis. Došavši sa sjeverne strane planinskog prijevoja otvorila je vrata koja vode prema Dalmaciji i otkrila veličanstvenu sinergiju krša i  Jadranskog mora.

Uzmite i vi svoj ključ, otključajte ova vrata jer u toj ćete dalmatinskoj ljepoti zasigurno pronaći još mnoga neotkrivena blaga. Da,i Bunare Rajčice! Izgledom vanzemaljski krški fenomen Dalmatinske Zagore u kojem se nalazi deset bunara napravljenih još u antičko doba. U njima i danas ima vode koja se u tišini pomno posloženog kamena mirno ljeska i igra sa suncem.

Written by: Anita Palada

Foto izvor: Općina Klis/Goran Leš, Ivo Pervan

Stella Croatica

OPG Spara

Copyright©

 

 

 

 

 

U Palihnićevoj  se vinariji  Dingač radi po tajnoj  recepturi

Dingač – najpoznatije hrvatsko vino

Trebalo se vratiti djedovini, u vinograd i od njega  spasiti što se još spasiti dalo! Zdrave loze obraditi, obrezati ili odstraniti one sasušene koje su tijekom desetljeća izgubile bitku s prirodom. Da, mnogo je truda trebalo da se ponovo podigne kvalitetan nasad, ali danas uspješni pelješki vinogradari i vinari pogotovo u to vrijeme nisu žalili truda, mukotrpnog rada i odricanja. Bila je to životna prilika za sve one koji su je na vrijeme prepoznali.

Anto Palihnić – najveći pelješki vinogradar

“Evo danas se pokazalo da sam i ja bio jedan od njih” – kaže Anto Palihnić (68), najveći pelješki vinogradar. “Krajem  90-ih vratio sam se na zemlju svojih pradjedova, odlučan u namjeri da nastavim obiteljsku tradiciju.”

Prema veličini i izgledu vinograda, ogromnim spremnicima vina, konobama, poslaganim barrique bačvama i drugim modernim postrojenjima Anto će zasigurno ostati zapisan kao jedan od začetnika ozbiljnije proizvodnje  pelješkog vina Dingač u širim razmjerima.

Pelješac, The best croatian wine
Vinarija Pelješki vinogradar

Dobro ti jutro vinograde moj! I tako svaki dan, već 25 godina. U obilasku mu ne smeta ni kiša, ni bura, ni ljetna vrućina. U intimnoj tišini, poput molitve šalje im zahvalu za sve zdrave plodove i velike prinose kojima ga godinama darivaju. Uzgajanje vinove loze, branje grožđa i punjenje boca već nadaleko poznatog pelješkog Dingača za njega  nije posao, to je strast koja ga svakodnevno prožima i gura prema enološkom savršenstvu.

Tvrtku Pelješki vinogradar osnovao je u ekonomski zahtjevno i nestabilno vrijeme kada je poslovni pothvat i prije negoli je započeo prijetio da bude ugušen. Ali nije se dao! Volja, upornost, strpljenje, rad i odricanje bili su i ostali ključ za njegovo poslovno i osobno ispunjenje. Znao je mnogo o uzgoju loze i preradi vina, ali trebalo ga je i prodati što je u narušenim tržišnim uvjetima poratne ekonomije bilo i te kako zahtjevno.

“Radio sam mnogo, kopao, ne samo vinograd”kroz smijeh će, kopao sam tražeći kupce, želeći što prije izgraditi trgovačku mrežu. Danonoćno sam kontaktirao ljude i nudio im svoje vino. Kada sam objedinio sva svoja znanja, posao je krenuo. Možda sam osim dobrog vina imao i sreće da dođe pred ljude koji su znali procijeniti njegovu dobru kvalitetu”– skromno će Anto. “Prvo napravljeno vino od 6000 l vino prodao sam francuskom bataljonu UNPROFOR-a  u Mostaru. To je bio moj početak i vjetar u leđa! S mnogo samopouzdanja i vjere kupio sam još bačava i povećao proizvodnju, nakon čega je uslijedila i sadnja novih vinograda.”

Pelješac, hrvatska vina, anto palihnić, pelješki vinogradar
Anto Palihnić – najveći pelješki vinogradar

 Kvaliteta pelješkog Dingača započinje u vinogradu 

Anto i njegov sin Goran danas u vinogradima imaju  100 000 čokota i godišnju proizvodnju od osamsto tisuća boca vina. Da bi udovoljili svim potrebama tržišta grožđe otkupljuju i od provjerenih, dugogodišnjih kooperanata koji tijekom cijele godine vrijedno obrađuju svoje vinograde, danonoćno bdijući nad njima kako bi dobili što bolju kvalitetu grožđa i opravdali Antino povjerenje.

U tih mjesec dana rane jeseni pred vinarijom Pelješki vinogradar vrlo je živo. Skoro niti jedan član pelješke obitelji nema mira jer sve se podređuje grožđu i njegovoj preradi.

Antin sin Goran, s prethodno uspješnom inozemnom karijerom, na očev se poziv vratio kući kako bi zajedno nastavili tradiciju svojih pradjedova. Da je Goran u tom trenutku drugačije odlučio “bio bih prisiljen prekinuti s vinogradarstvom jer je posao prerastao moje potencijale i više nisam mogao količinski odgovarati tržišnim potrebama. Prihvatio je izazov i tu smo gdje jesmo, s prepoznatljivom kvalitetom vina na domaćem i stranom tržištu te godišnjom proizvodnjom od 800 000 boca, sa stalnom tendencijom rasta.”

Pelješac, Pelješki vinogradar, Anto Palihnić, pelješka vina, Dingač
Jedan od vinograda Pelješkog vinogradara

Ovaj uspješan dvojac u svojim vinogradima uzgaja samo domaće sorte, plavac mali za crna i rukatac za bijela vina. To su izvorne pelješke sorte, priznate u cijelom svijetu koje ne miješaju s drugim sortama. Prema Antinom mišljenju i iskustvu najbolji pelješki Dingač, kvalitetom i okusom se dobiva samo od sorte plavac mali. Sasvim je izgledno da Anto ima izražene senzore za vino ili pak neki tajni recept jer njegova su vina četiri puta u šest godina proglašena šampionom kvalitete. Dio proizvodne tajne rado dijeli, ali onaj drugi dio tijekom razgovora je ostao obavijen velom tajne koju će vjerojatno u potpunosti razotkriti tek novim naraštajima obitelji Palihnić.

“Dobro vino ne ovisi samo o proizvodnji” – kaže Goran. “Za njegovu se kvalitetu treba pobrinuti već u vinogradu. Mali prinosi od samo pola kila grožđa po trsu plavca malog, u kombinaciji s trostrukom insolacijom sunca, mora i kamena daju pelješkim, pa tako i našim vinima izvanredno opojan okus.  Kada se tome pridodaju i posebne esencije zarobljene u 30 % suhih grožđica dobije se zrelo vino, puno harmonije i izraženih tanina. Tipično vino pelješkog vinograda, dostojno svoje sortnosti” – znalački objašnjava Goran. “Idealan slador sorte plavac mali je 21-23 %, a mi smo ga u našim vinogradima, na pojedinim mjestima nalazili i do 25 %, što za gotov proizvod znači 17 % alkohola. Za usporedbu desertno vino, prošek ima 18 % alkohola” – nadopunjava ga otac Anto.

Imperativ dobrog poslovanja: Kvaliteta, širok asortiman vina i poštovanje svakog kupca  

“Kvaliteta je ključan faktor za plasman vina” – kaže Stanislav Štambuk iz firme Štambuk & Štambuk. On je Palihnićev poslovni partner koji dvadeset godina uspješno trguje samo s njegovim vinima. “Imamo širok asortiman vina za trgovanje, dostojan i najzahtjevnijeg svjetskog tržišta.”

Najveći dio odnosi se na paletu proizvoda proizvedenih od sorte plavac mali. To su vrhunska crna vina – Postup, Dingač i Dingač Riserva, Plavac mali Selekcija, dok se kvalitetna crna vina odnose na  Plavac, Plavac Pelješac, Plavac mali,Plavac Barrique, Rosé kao i desertno vino, prošek Prošper. Od bijele autohtone pelješke sorte rukatac radi se i istoimeno kvalitetno vino Rukatac dok se vino Pošip radi od grožđa dozrelog na čuvenom vinorodnom području Čare na otoku Korčuli.

Prema izrazu zadovoljstva na Štambukovom licu izgledno je da u trgovačkoj ulozi izvanredno “pliva”. Ovaj čovjek pun entuzijazma, pozitivne životne energije i razmišljanja uspješno se osim s mnogobrojnim kupcima uspješno nosi i s ne manje brojnom konkurencijom. “Pa za svih ima mjesta pod suncem. Samo o nama ovisi koliko ćemo raditi  i biti  zadovoljni ili nezadovoljni rezultatima koje postižemo.”

Dingač, Pelješki vinogradar, Anto Palihnić, pelješka vina
Barrique bačve

“Mi nismo rivali na tržištu, mi smo prijatelji, družimo se kad god je prigoda, ali kada je posao u pitanju svi imamo isti nagon, biti barem za jedan “promil” bolji od drugog. Ali to je dobro jer u tom natjecanju ne pobjeđujemo njih, pobjeđujemo sebe. Radimo strastvenije i predanije, a ta nas strast gura da budemo još poduzetniji i maštovitiji.”

“Ovaj mi je posao donio mnogo zadovoljstva u proteklih dvadeset godina. Kada bih ga iz nekog razloga morao prekinuti, ne znam što bih drugo mogao raditi. Našao bih načina da mu se vratim, pa makar za to morao nekome i platiti.”

Štambuku je svaki kupac svetinja, bez obzira kupio na tisuće ili samo jednu bocu vina. Pristupa svakom  ponaosob, s mnogo uvažavanja i poštovanja. “Vjerujem da je u personaliziranom pristupu ključ  dugoročnog opstanka na tržištu. Ponekad je turbulentno, a ponekad čisti užitak, ali u toj ravnoteži i jest čar posla” –  na kraju nam odaje tajnu svog dugogodišnjeg poslovanja.

Zaželimo ovom trojcu još mnogo poslovnog i životnog uspjeha jer ovoliko dobre sinergije, predanosti i poslovne zaigranosti rijetko je vidjeti na jednom mjestu, a tako je inspirativno i gotovo zarazno!

 

 

 

 

vinarija matuško, najbolje vinarije pelješac, dingač, plavac mali

Dingač i Crljenak – Na stolu američkog predsjednika Joe Bidena vina hrvatskih vinara

Kaštelanski Crljenak – Dar neba, suza zemlje, tekuća nada ili tek simbolični nektar spoznaje?

Vinarija Krolo Kaštela, Kaštelanski Crljenak
Vinarija Krolo Kaštela, Kaštelanski Crljenak

Intenzivan, živahan i koncentriran okus dalmatinskog nektara prožet je najfinijim taninima koji su u vrijeme Franje II ‘’išetali’’ iz njegovog carskog rasadnika i otisnuli se u svijet. Nenametljivo i fino, tek toliko da objave svoju prisutnost i postojanje.

Mekani, fini okusi dozrelog kaštelanskog crljenka, natopljeni okusima crnog bobičastog voća  brzo su  osvoji  fina nepca. S carskih polja u Splitu sadnice su početkom 19. stoljeća prevezene u Beč i Trst  te plodnu Napu  u Kaliforniju. Tu je kaštelanski crljenak nastavio puštati svoje korijenje utjelovivši se u kalifornijski zinfandel, a u Italiji u primitivo. Napokon su ga, nakon dugog lutanja, kaštelanski vinari vratili kući, u Kaštela kako bi ga na pradjedovini nastavili uzgajati i njegove dozrele bobice pretvarati u rujno vino, profinjenog okusa, “pa tako i mi u našem vinogradu i vinariji Krolo u Kaštelima”.

dingač, vina pelješac, joe biden inaugiracija
Vinograd Pelješkog vinogradara

 Hrvatska vina  na stolu  američkog predsjednika Joa Bidena

Mekano, pitko, slojevito i vrlo kompleksno vino crljenak, odnosno zinfandel svoje je mjesto pronašlo i na  raskošnom stolu u američkoj Bijeloj kući povodom inauguracije novog američkog predsjednika Joe Bidena. On i njegovi gosti zasigurno su uživali u mirisnim tonovima crnog bobičastog voća, likoriciji i zelenom papru, ali i  opojnim taninima pelješkog vina Dingač čije bobice plavca malog dozrijevaju na geografski zaštićenoj, istoimenoj južnoj padini otoka Pelješca te vrlo bliskoj padini Postup.

Dingač je zaštićeno, autohtono hrvatsko vino puna zrelog okusa. Bogatije je i korpulentnije od drugih vina, skladno, puno i ugodno gorkasto. Njegov je veliki ljubitelj bio i Robert Benmosche, bogati američki biznismen i  Obamin savjetnik.  “U svom sam vinogradu na Pelješcu, molim vas pustite me da završim branje grožđa i dolazim”  – svojevremeno je odgovorio Obami kada ga je telefonski nazvao i tražio da mu pomogne s posrnulom korporacijom. Benmosche je bio zaljubljenik u Pelješac i njegova vina, stoga je u Vignju podigao i vlastiti vinograd zinfandela, a na padinama Dingača sortu plavac mali. Uspješno je nastavio put Franje II, širiti svijetom okuse Zinfandela i Dingača. Zahvaljujući toj njegovoj strasti njime se danas nazdravlja i za stolom američkog predsjednika Joe Biden-a.

vino Dingač, inaugiracija joe biden, najbolja hrvatska vina
Padine Dingača, južna strana poluotoka Pelješca

Pelješki Dingač – svjetski poznato i priznato vino diljem svijeta

Prema riječima najvećeg  pelješkog vinara Ante Palihnića, osnivača Pelješkog vinogradara “ova vina se ne piju  samo u Americi, već širom svijeta, na najprestižnijim događajima i mjestima, dvoru kraljice Elizabete, papinskoj palači u Vatikanu, a Dingač je najdraže vino i britanskom premijeru  Borisu Johnsonu.”

Sigurno se pitate zašto je Dingač tako dobro vino?

Na jednom trsu ne smije biti prinos veći od pola kila grožđa. Posebnost mu daje  trostruka insolacija, mora, kamena i sunca. Idealan slador grožđa za Dingač je 21-23 %, a u Antinom vinogradu dosezao je i do 25 %  što u konačnici znači i 17 % alkohola,. “Vidjevši gradaciju bio sam oduševljen. Nisam mogao vjerovati!  Za usporedbu, desertno vino-prošek  ima 18 % alkohola” – znalački nam objašnjava Anto.

dingač, zinfandel, robert benmosche, inauguracija joe biden
Anto Palihnić, osnivač Pelješkog vinogradara

Kod potpunog zrenja na grožđu se u trenutku berbe nalazi i do trideset  posto osušenih  bobica. I u tim se bobicama kriju rijetke esencije koje vinu daju posebnu kvalitetu. Dakle, insolacija – mora, kamena I sunca,  ekstrakt dobiven iz suhica, mali prinos grožđa po trsu, i visoki šećer u grožđu ključni su za dobivanje visoko kvalitetnog vina. Malo tko u Hrvatskoj može uskladiti taj omjer, ali s obzirom na geografski položaj i znanje peljeških vinara Dingač je svjetski poznato i priznato vino diljem svijeta.

Kvaliteta počinje u vinogradu. Ovisi o dobrom grožđu, a ne o proizvodnji vina. Treba biti zaljubljenik u vinovu lozu, stvoriti suživot i obostrano razvijati poštovanje. Reći vinogradu  dobro jutro i laku noć, nahraniti ga,  osloboditi grožđe da mu ništa ne zaklanja sunce, obrezivati ga i pomno paziti da ga ne unište prirodne nedaća i bolesti, i “ono će vam vratiti stostruko” –  kaže Anto.

On će u hrvatskom vinarstvu zasigurno ostati zapisan kao jedan od modernih začetnika vinarske proizvodnje na Pelješcu. Posao je izrastao na skromnoj tradicijskoj proizvodnji koju je započeo njegov pradjed. Od oca je baštinio tek 15 000, a danas u njegovim vinogradima raste 100 000 trsova vinove loze, sorte Plavac mali. U vinariji uz kooperantski urod godišnje napravi, uskladišti i proda osamsto tisuća boca vina.

Vinograd je strast, a ne  posao

 “Kada bi se po radu gledalo ja ne bih imao ni dana radnog staža” –  kroz smijeh će. Poseban užitak  daruju mi ta mala zrna koja sazore na trsu i vino koje od njih napravim. Jednostavno sam prepušten toj ljubavi. Kada vidim kako mi moji vinogradi svake godine obilato vraćaju nosi me volja, strpljenje,  upornost i želja da im dam još više. Plavac ne miješam s drugim sortama jer to je po meni najbolja vrsta kojom nas je Bog ovdje obdario. Bila bi šteta remetiti tu prirodnu harmoniju.”

Četiri je puta Antino vino u šest godina bilo proglašeno šampionom za kvalitetu. Njegove se kolege ponekad ljute, a Anto im uvijek kroz šalu kaže “što vam ja mogu, tko zna, zna!”

Njegovo mišljenje dijeli i jedan od poznatijih peljeških vinogradara Mato Violić Matuško iz Potomja.

inauguracija joe biden, pelješka vina, najbolja hrvatska vina, zinfandel, dingač
Vinarija Matuško

Šampanjac – piće užitka i strasti

“Bog nam je dao da živimo u raju na Zemlji i iskoristimo ovo podneblje. Dao nam je blagu klimu,  kvalitetnu sirovinu i vrijedne ruke, a time i mogućnost da proizvedemo vrhunsko vino, ali ne samo dobro vino, već i šampanjac!”

Šampanjac je po njegovim riječima piće trenutka, veselja. Ono se ne pije da bi se pilo, već da bi se predalo  strasti, senzualnosti i uživalo u nestašnoj igri zaigranih mjehurića.

Plavac mali dozrijeva u vinogradima zasađenima na strmim, šljunkovitim, teško pristupačnim padinama Dingača i Postupa koje s jedne strane padaju sve do oštre obale mora, a s druge se penju prema golim, brdskim kamenim vrhovima.Tu su sunčeve zrake najjače, odbijaju se od kamen i more dajući vinogradima svjetlost i toplinu, a time i bogatstvo okusa koji ga opravdano raznose dalekim svijetom.

joe biden inauguracija, hrvatska vina, dingač, zinfandel
Šampanjac Vinarije Matuško

Znatiželja dalmatinske vinare neprestano gura dalje. U dane nakon jematve. Zorno iščekujući susret s mladim vinom i njegovim zavodljivim okusima koji mami i provocira nepca. Tim okusima nisu odoljeli ni Franjo II, ni Benmosche, ni Biden, diveći se rujnoj boji, gustoj teksturi i okusima koji nakon svakog gutljaja umilno  prožimaju tijelo.

Čudni su ti Dalmatinci, emotivci bez kraja i granica. Iako se ne bi reklo! Srce i dušu ostavljaju u te čarobne kapi jer za njih je vino dar s neba, tekućina nade i nektar svjetovne spoznaje. Znaju oni da se još ništa veliko na svijetu nije stvorilo bez emocija, pa ni opojna vina Dingača i Zinfandela!

 

 

 

 

A Terra Madre Winery – a breathtaking view of  the Neretva Bay

 

Everywhere you turn, there’s nothing but boulders and thickets on the hilly terrain by the sea. Will this meager land in Komarna, near Dubrovnik, ever be able to bear juicy fruits ripened in the sun? A few wondered, many doubted, but not the bravest, Stipe and Damir Dominikovic and Davor Martinovic. After a series of business successes in the partner company “Poljopromet”, they decided to take on a new business challenge – the reclamation of karst on hillslopes. They wanted to plant new vineyards on that rocky soil and grow their own vines.

From the rocky terrain to the Decanter award

The rocky, steeply sloping terrain wasn’t too promising, but they wanted to cultivate at least 5-6 hectares. The venture began! Heavy machinery occupied the hill. The crushing of the boulders started on a wide area surrounding the hill, first cautiously, and then more and more resolutely. Day by day, their idea took on a more and more concrete form.

 “We had to dare, resist the conventional belief that nothing can grow on this rocky terrain. The most important thing was to beat this hard, long-neglected soil and prepare it for planting new vines” – director Davor Martinovic began his story.

Today, the vineyards cover a total area of 16.55 hectares and have 125,000 vines.  Perched on top of a small hill is the contemporary Terra Madre winery, occupying 800 square metres and equipped with giant wine containers and wooden barrels to store wines. The upper floor occupying 400 square metres is intended for wine tasting. It is the gastronomic paradise for all who are eager to savor delicious wine and domestic food: prosciutto, cheese, marinated and salted anchovies. The terrace offers a magic and unforgettable view. The clear blue sea of the Neretva bay merges with the azure blue sky, green vineyards of the Pelješac peninsula, one of the best-known wine-growing regions in Croatia, and Mali Ston Bay, a gastronomic destination renowned for oysters.

Thanks to several hardworking and persistent people like Davor, Damir and Stipe, Komarna has become the youngest Croatian terroir. The endless rows of vines at the foot of the hill merge with the craggy shore. This harsh rocky environment is where plavac mali grows. “That autochthonous Croatian variety gives excellent sugars and acids, as well as sharp flavors and bitterness,” continues Davor. “But in addition to plavac mali, we also planted smaller quantities of the French syrah and cabernet sauvignon varieties, which give plavac extraordinary gentleness and softness”.

“This is limestone, dry area with minimal fertile land. Therefore, we irrigate the  plavac vines in the initial stage of ripening, which repays us manifold in quality. Bora, scirocco, triple insolation, karst, sea, and sun affect the grape yield and wine quality”.

Silver will soon be replaced by gold!

Wine Plavac Mali Premium
Wine Plavac Mali Premium

The Terra Madre winery produces five types of wine, including two reds made from the plavac mali variety. This production requires aging in wooden barrique barrels for up to three years. Plavac mali premium wine is made from plavac grown on selected terrains. “Yields are lower in quantity because pruning is regulated, and the fruits are partly removed. Due to this, the wine is of special quality. The silver medal won at Decanter, a prestigious London wine fair, testifies to this”, says Davor proudly. His daughter and trusted associate Vedrana Martinovic Trutina (32)  joined our conversation, too.

“When we exhibit at wine fairs, especially at the biggest ones such as ProWein in Dusseldorf, it becomes clear to me where we are and what we do, and how strong our competition is. It is great to be in the company of winemakers from around the world. We are constantly working to be as close as possible to them in terms of offer and quality. But we also have our powerful aces up our sleeve – organic production, indigenous varieties, new vineyards, and a God-given location”, says Vedrana, also revealing that her biggest desire is to place the wines on new, still undiscovered international markets.

Dubrovnik guests drink Terra Madre rosé

In addition to red wines, plavac combined with syrah gives an extraordinary mild Rose. “That is the wine most sought after in Dubrovnik area, especially popular among female guests who like to drink it as an aperitif wine or in combination with light seafood. Pošip is a white wine that pairs well with Adriatic white fish, swordfish, John Dory fish, dentex fish and shellfish, and especially with oysters from Mali Ston”, Davor shares his abundant experience.

K7 wines are drunk in prestigious American restaurants

Overseas markets also recognized the quality of wines from Komarna. The enterprising American woman of Croatian roots visited the Terra Madre winery as a guest. She liked their wines so much that she wished to offer them to all Americans, and she succeeded! As other winemakers from Komarna joined this project, she grouped them all under the unique K7 brand. The market’s differences and administrations were reconciled successfully, and Americans can drink that wine in more prestigious restaurants.

How to drink and stay on your feet?

The oenologists Marko Šuman and Gorana Dominikovic are influential wine experts. They have been taking care of young and aged wines for a long time.

They are continually checking the quality and maturity, especially of red wines aged in barrels and bottles, for up to five years before tasting. We cannot relax until we get positive quality ratings. We do this from day to day, from year to year, because mature wines get consumed, while at the same time new ones are being produced”, says Marko and continues:

“We taste wine every day. We have to feel all its flavors, and at the same time, memorize that taste from yesterday. Every sip of wine must be clean, rinsed with water so that the flavors do not overlap and mix. The palate is our most important ‘tool’ for assessing the quality, dryness or hardness of wine.”

These two young people make a great team, although Gorana is still learning next to Marko. Next year he will let her take care of the cellar, while he plans to devote himself more to the vineyards where, in his own words, “the quality of wine stems from.” They are always supportive of each other. The greatest pleasure for them is recognition for a job well done and high-quality wine. Terra Madre winery is undoubtedly at the forefront of the wine-making business, side by side with well-known wine producers.

An unforgettable vacation in a vineyard by the sea

But this is not where the story ends! These hardworking people do not stop planning and dreaming new dreams. Director Martinovic has retired, but he is still developing new projects with his partners.

The soon-to-be-opened luxury restaurant will provide special delicacies, grilled Adriatic fish, traditionally cooked meat, and homemade cakes. Apart from the wine tasting, the terrace with splendid views will offer a new gastronomic experience as well. Enjoying the small stone-lined Dalmatian houses surrounded by the green vineyards and drinking wine under the starry sky is bound to lift each spirit. What more can one wish, except to visit that magical place?

 

Romance in the Trogir Noble House

The bell from Trogir’s city tower strikes twelve. The sun shines on the old town, inviting the tourists to take a short break because, after sunset, many of them eager for discoveries and new experiences will revisit them. Curious, they will walk the streets, peeking through half-open wooden windows whose lace curtains hide the intimacy of Trogir families and the charming spirit of the surrounding restaurants.

That is so good, what a pleasant smell! The fish is grilled somewhere nearby! I follow a street lined with stone houses, built several centuries ago.  Curious, I enter through a wooden door to one of the most beautiful stone courtyards still only seen in nobles families’ houses.

I have to sit and enjoy the sumptuous court’s ambiance. I imagine tender tones of the harp and dancing ladies dressed in lavish crinolines in arms of sleek nobles. Delicacies from the richly set tables sweetened their mouth and stolen kisses in one of the dark corners of this courtyard.

That place is magical! Happy people are sitting around the tables full of excellent food. Lobster on buzara, grilled white fish, shrimp wrapped in bacon, black cuttlefish risotto, pasta with seafood. Meat, grilled, cooked in a real Dalmatian sauce.  I can’t even talk about imaginatively prepared cakes, especially Dalmatian rožada, because while I’m just looking at it, I want to feel its caramelized taste in my mouth. I feel so good while my imaginations wander through,  from the past to the present.

Unbeknownst to me, thanks to the fantastic smell of grilled fish, I came to the well-known restaurant and hotel Monika, located in the noble, Cega family house’s historic ambiance. The restaurant, with its fifty years of gastronomic tradition, does not lag behind the rich past.

I wonder who owns this hotel and restaurant, who had the strength to make this splendor in the middle of the old urban city and restore it to its former aristocratic splendor? Each piece exudes with luxury and carefully selected details,  with a specific style and taste.

It would be best to meet Jasminka Vranješ, the owner who belongs here with her charming and engaging behavior. Only a woman with an uncompromising will, inexhaustible energy, professional experience, and personal wisdom can build this “empire.” She had the pleasure to refurbish this space for herself and guests worldwide who have been faithfully returning to her for half a century.

She started putting together her catering story back in the seventies with her husband Vinko. In an instant, she had to continue their familiar story on her own, fighting like a lioness, all to make their dreams come true. “There have been ups and downs, crisis years, but I always went forward, believing in myself. If I had succumbed to bad thoughts at any moment, my dream would never become shattered.” She did it! She kept her promise!

In the beautiful authentic the ambiance of the old Trogir stone court, there is an open part of the restaurant with a hundred seats, accompanied by an interior space, specially decorated for romantics who want a unique atmosphere and intimacy.

Visiting the hotel means experiencing Trogir as it once was, the style and way of life of the Cega noble family, whose tradition collapsed in a historically turbulent and relentless moment. But new times have brought new opportunities as well. Jasminka had a mission! Renovated the house and gave it back the look and sophistication of a noble home. “For twenty years, I bought part by part of the house. When I put all the torn parts back under the same roof, I started renovating the space. After three years, I opened a hotel with sixteen spacious rooms, decorated in a synergy of a traditional and modern style”.

Luxurious, soft beds covered in red satin and velvet dominate the space, facing the windows that each overlook their part of the old town. Unique charm is given by refined, imaginative decorations that fill the rooms, giving them dreamy warmth and harmony. The terrace between the roofs of Trogir houses and the view to the surrounding city gardens, the old town, and the bell tower of The Cathedral of St. Lawrence intertwined with the blue sky and sea is a new experience that I will remember for a long time.

Jasminka has given her whole life into the restaurant and hotel, past, present, and future. “I have nurtured this hotel as a child, giving all my best. I can see that I am successful by the guests’ reactions who are delighted with what they feel. I am happy and grateful when I see a smile and shine in their eyes; it means that I have fulfilled my mission. ”

Even today, after fifty years of working,” My every new day is my new beginning, I work there with equal passion, paying attention to every detail.  There is a vast love for work, long-term  staff, and this building that I have renovated, to the pride of myself and the city of Trogir!”

She has successfully built and edited, but she has always primarily cared for the guests’ wishes, desires, and comfort. Grateful for the hospitality, welcome, and goodwill, the guests give it to her back with kind words and selfless attention, proposing that everybody must experience it in person.