Via Adriatica  u službi dobrote i humanosti

 

               Ranko Dragičević i Daniel Lončar u akciji  “1100 kilometra za 1100 terapija”

Još im je preostalo samo tristo metara do vrha Dinare! Hoće li uspjeti, hoće li ga ispenjati? Čekali  su i čekali, cijela dva dana, ali vrijeme je bilo neumoljivo i nije im dopustilo da ispenju Sinjal (1831 m), najveći  vrh Hrvatske. Mećava je divljala, nemilosrdno plešući  svoj ples, igrajući se s njihovim već ionako  opterećenim i izmorenim tijelima. Prsti su već poplavili, počeli se smrzavati,  a nestalo je hrane. Morali su bježati!

Nije bilo jednostavno, ali grabili su prema novom smjeru koji je značio povratak na jednu od  sigurnijih jučerašnjih ili prekjučerašnjih  točaka. Ovisilo je o tome na koje će prepreke naići, što li će ih snaći, a i teški  ruksaci obješeni o ramena, uvelike su im usporavali hod.

Ostali su  prisebni, odlučni, stameni i čvrsti. Ponekad i jači od tih planinskih stijena koje su se, iako  već u proljetnom travnju, debelo sakrile pod pokrovom napadalog  snijega. Sve oko njih mraz, led i mećava koja je sa svih strana nemilosrdno udarala. Padali su, upadali duboko u snijeg, izvlačili se, napredovali centimetar po centimetar, korak po korak, a kada nisu mogli “probiti” zacrtanu stazu nije bilo druge nego okrenuti smjer.

Ovo je samo dio puta kojeg su na svom putu, dugom 1100 km, prošli  Bračani – Ranko Dragičević (32)  i Daniel Lončar (36), emotivni i entuzijastični humanitarci, ljubitelji triatlona i ekstremnih sportova.

 

 

                                                 Za Bračke pupoljke hod dug 1100 kilometara                                                       

Unatoč oštrom vremenu i nepogodama  išli su naprijed, ostavljajući oluju za sobom, a time i nelagodu koja ih je povremeno prožimala.  Ne toliko zbog sebe, već zbog onih koji su ih kod kuće čekali da se jave. Majke, očevi, djeca, Rankova supruga i prijatelji  nestrpljivo su čekali  vijesti o uspješno prijeđenom putu i samo jedno “halo” koje će im potvrditi da su živi i zdravi. Nije bilo lako, živci su ponekad bili prenapregnuti do bola.

“Nikad, u nijednom trenutku  nismo požalili da smo tu, nije bilo vremena o tome razmišljati, samo je bilo pitanje kako se izvući. Kad je lijepo nema razloga za žaljenje, a kada je ružno moraš izvlačiti živu glavu. Nema odustajanja jer bi to značilo smrzavanje. U lošim  trenucima smo iz sebe izvlačili  snagu za koju  nismo mogli niti pomisliti da je imamo. Hodali smo što smo brže mogli, gledali u pod i bježali iz oluje – započeo je Daniel ovu nesvakidašnju, emocijama i adrenalinom nabijenu priču.

Svu su svoju mladenačku snagu, mentalnu i fizičku spremu odlučili  još jednom iskušati i napregnuti je do posljednjih  atoma izdržljivosti. Svoje su ambicije i tjelesne granice  odredili pomaknuti i bezrezervno ih pokloniti  dječici  s poteškoćama u razvoju o kojima uz roditelje, već godinama brine i udruga Brački pupoljci gdje  djeca svakodnevno dobivaju potrebne  terapije.

“Ranko me je pozvao da mu se pridružim u hodu Via Adriaticom. Nisam ni trenutka dvojio jer moj  život je  ionako  jedna velika akcija, isprepleten  stalnim i neobičnim putovanjima. Pogotovo me motiviralo  kada smo rasvijetlili ideju i donijeli plan da ovim našim 1100 kilometara dugim hodom djeci  osiguramo  barem trećinu godišnjeg proračuna za  primanje  terapija. Simbolično smo ovaj naš put i akciju  nazvali “1100 kilometara za 1100 terapija”- nastavlja  Daniel.

 

                                                                      Stazu čine ljudi

Via Adriatica jedinstvena je prirodna cjelina, duga 1100 km i nije je  jednostavno priječi, do sada  je u cijelosti prešlo  samo  dvadesetak najhrabrijih i najodvažnijih.  Vizualizirao ju je i uz pomoć prijatelja povezao  Srećko Vukov. Spojio je taj ljubitelj prirode  jadranske specifičnosti od Rta Kamenjak u Istri do Prevlake, četrnaest planina, devet rijeka, dva jezera, osamnaest  zaštićenih područja, omogućivši da  osim u jadranskim prirodnim ljepotama ljubitelji prirode  uživaju i u ovoj  toploj ljudskoj priči.

“Krenuli smo od Rta Kamenjak u Istri. Prešli smo Učku, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, Velebit, Dinaru, Svilaju, Kozjak, a pred nama su Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko Brdo i Sniježnica, što za nas znači još nekih dvadesetak dana hoda ili otprilike trećina puta – kazao je Ranko i nastavio:

“Osjećamo da smo fizički iscrpljeni, ali  podrška dragih ljudi, obitelji, izmamila nam je mnogo puta suze na oči. Toliko smo predivnih, humanih ljudi sreli na ovom našim dionicama. Svakodnevno nam stižu tople i poticajne  riječi, motivirajuće poruke. Iako nismo emotivci sve nas je to duboko dirnulo. Došli smo do jednostavnog zaključka da stazu čine ljude.

Nisu mogli zamisliti da će im staza u tom smislu  pružiti toliko  lijepih trenutaka, da će ih kontaktirati potpuno nepoznati ljudi, i brinuti o njima kao o svojim najrođenijima, paziti na njih, nuditi im pomoć, paziti da ne spavaju na otvorenom, organizirati hranu. Toliko su ih dirnule i iznenadile ove lijepe geste da su se u tren počeli preispitivati  i pitati jedan drugoga “jesmo li  mi neljudi kada nam je ovo humano  ponašanje tako veliko iznenađenje”.

Ove tople riječi i ljudske geste izbalansirale su sve  izazove koji su ih snašli. Na ovaj put dug 1100 kilometara krenuli su zbog sebe, pomicanja vlastitih granica  i dječice koja svakodnevno, ne samo ovu godinu, već i svaku sljedeću trebaju svoje terapije i našu pomoć.

 

                                                          Prirodi liječi, oplemenjuje i nadahnjuje

Stvorio se i stvara se neprekinuti  krug ljubavi i dobrote koji će  im zasigurno ostati duboko urezan u svaku poru.

“Nama drugi ljudi pomažu, mi pomažemo djeci i cijeli taj val ljubav se eksponencijalno širi. Navest ljude da reagiraju, pomažu i daju ono najbolje od sebe neprocjenjiv je dar, predivan osjećaj. Poruke podrške su dirljive – Uz vas smo, mislimo na vas uz nebrojena srca u jednoj poruci. Pa dirnuti smo do dna duše! ”- vidno emotivan kaže Daniel, a Ranko ga nadopunjava:

“Motiviraju nas ljudi, pomažu nam da ostvarimo svoj naum, pomognemo djeci i prikupimo novac za njihove terapije.  Obasuli su nas  dobrotom, pažnjom i toplinom i to je nešto najvrjednije što nam se događa na ovom putu. Kad bi nam bio potreban savjet kontaktirali bi planinarske znalce, naročito naše prijatelje iz HGSS-a i njihovog pročelnika Darka Gavrića Čerću  koji nam je u ovom našem pothvatu velika podrška. Ponekad su uvjeti ekstremni kao na onom velebitskom dijelu staze – prisjetio se Ranko još jednog izazovnog trenutka i nastavio nizati događaje:

“Hodali smo Velebitom iz Zavižana, Premužićevom stazom according to Rossijevom skloništu (1580 m). Upadali smo u snijeg do kukova, a ponekad i cijeli, najednom shvativši da gazimo po vrhovnim granama borova. Štapovima i derezama smo otkopavali prijevoj. Čisteći pred sobom put i snježne nanose uspjeli smo prijeći četiri takva prijevoja, misleći kako smo pred kraj nedaćama. Međutim , ubrzo smo shvatili  da takvih prijevoja pred nama ima još najmanje  dvadeset.  Dva kilometra od skloništa smo se odlučili vratiti, opet preko ta četiri opasna prijevoja.  Hodali smo napamet, vjerojatno po rubu staze i litica visokih i tridesetak metara s teškim ruksacima na leđima koji su nam dobrano otežavali kretanje.  Upadali smo u rupe, nailazili na medvjeđe tragove, pitajući se kako ćemo ovo uopće proći?  Pokušali smo zaobići Premužićevu  stazu, a onda pogledaš i zapitaš se što ja radim ovdje ako je staza gore, 100 m poviše. Bili su to trenuci neizvjesnosti koje smo trebali nadvladati fizički i umno.  Izgubili smo mnogo snage, ali vratili smo se i do cilja probili primorskom stazom. ”

“Ne, nisu to bili teški trenuci, to su bili izazovni trenuci, dodatno su nas naučili kako se kretati u prirodi u lošim vremenskim uvjetima, samodisciplini i probijanju vlastitih granica, nakon čega se  osjećamo mentalno i fizički jači. Priroda i vremenski uvjeti su nas naučili disciplini i nesalomljivosti. Naučila nas je priroda da je poštujemo, da postoje granice koje ne smijemo prijeći. Najvažnije ih je bilo osvijestiti na licu mjesta jer da smo ta upozorenja zanemarili loše bi prošli – kaže Daniel.”

 

                                                          Neprekinuti  krug ljubavi i dobrote

Prema njihovim riječima na ovoj stazi dugoj  51 dan mogu svašta očekivati.  Planina je nepredvidljiva. U jednom se danu na stazi mogu  promijeniti sva četiri godišnja doba što za iskusne planinare i nije iznenađenje. Dugi hod, spavanje pod šatorom, skloništima preko čijih vrata upadaju naleti snijega, štagljevima.  Nema komfora, spava se ponekad maltene pod vedrim nebom jer šator je preslab da ih obrani od tako žestoke hladnoće. S hranom se mora stalno balansirati jer nikad se ne zna što donosi novi dan i gdje će ih vrijeme prikovati za mjesto.

“Ali ovo je iskonski život čovjeka. Boravak u prirodi liječi, oplemenjuje, nadahnjuje. Taj dugi hod i spoj sa  zemljom je magičan, prožima tijelo, prazneći  ga i puneći istovremeno. Kako je to moguće? Pa, čudan je taj spoj prirode i čovjeka, a mi smo se tom neobjašnjivom spoju potpuno prepustili, nosi nas. Ne vapimo za luksuzom, ne robujemo svakodnevici. Priroda nas osvješćuje, daje nam najbolje od sebe i upućuje da uživamo u doživljaju, a ne u nametnutom materijalizmu jer za nas je priroda najveći komfor. Odmorili smo se od mobitela, kompjutera, televizije i vijesti. Lijepo je biti u svijetu kojem savršeno  pripadaš, uronjen u sebe, u svoj bitak, djecu i najbliže, poštujući pritom samo ljudske i prirodne zakonitosti.

Pa momci nek vam je sretno na vašem daljnjem putu, a mi, vaši vjerni pratitelji pobrinut ćemo se da vaša akcija pomaganja djeci s poteškoćama u razvoju bude što uspješnija.

Postanimo svi s ponosom dio ove predivne jadranske trase Via Adriatice, duge 1100 kilometara i omogućimo djeci udruge Brački pupoljci 1100 terapija.

Detaljnije informacije  pronađite OVDJE.

Written by: Anita Palada

Foto: Ranko Dragičević, Daniel Lončar, Srećko Vukov

 

 

 

 

elephants-safari-uganda

Uganda – Marvelous Safariland

what-to-see-in-uganda
Tiger on the three

Their blood froze. They couldn’t move. A gorilla was there, a noble creature of the jungle yawned in the noonday sun. He was only fifty yards away, and it was a scene that fascinated a small group of rainforest visitors.

The silverback, about two, three, or four feet tall, weighing about 200 kilos, stood and watched around. He saw them! They gaped in awe combined with fear. But he didn’t move towards them! He walked lazily from tree to tree, deftly grabbed branches with long limbs, and ate green leaves.

The visitors stunned. Their feelings swirled. What to indulge, to fear or admiration? The gorilla alpha male lazily chewed leaves and raised his head. “It’s a male. That is well seen by the silver stripe on his back. He feels he is not alone,“– Tarasis Bitesi (35), a local safari guide, explained the behavior of the gorilla. He knew that rainforest and its inhabitants’ behavior like the back of his hand.

what- to- visit- in- uganda
Silverback

We are in Uganda, an African country that Churchill once called the Pearl of Africa. Uganda is an equatorial country in East Africa. Because of the favorable climate, the exchanging of sun and rain, greenery flourishes everywhere, Uganda is one of the world’s greenest and the most exciting countries.

There are lush rainforests everywhere on its soil, in the west, there is the mountain massif Ruwenzori (5109 m), and on the east the volcano Elgon 4321 meters high. In the central part of Uganda is a swampy plain inhabited by crocodiles and hippos. The wetland area is home to many migratory birds that fly to warm African regions during the winter. Uganda is a country where many animals live playfully and ruthlessly. In the savannah, an area of low grassland with sparse forests, the laws of lions, hyenas, giraffes, zebras, antelopes, buffaloes, and many birds rule. One of the most exciting parts of Uganda is the Bwindi Impenetrable Forest National Park, whose beauty has to be explored yet.

uganda-bird-safari-uganda
Crested crane – Uganda national symbol

The Bwindi Impenetrable Forest National Park

A group of curious visitors obsessed with untouched nature and wildlife joined Tarasis on the way to the rainforest. They wanted to track gorillas and because of that desire, they had to go deeper into the forest. “Gorillas are most like to humans in their behavior,”– said Tarasis. “This Ugandan rainforest is a world unto itself, far from civilization and people. The laws of wild animals and nature rule it. It is ruthless towards a man if he rejects its requirement. It is necessary to treat the natural world with deep respect. Only in this way, one can experience unforgettable experiences. “

The road to gorilla habitats was difficult to cross. The jeep transferred a small group of visitors to the place where Bwindi Impenetrable Forest National Park began. They had to cross a very demanding part of the forest, bumpy any muddy, especially that part covered with fallen, slippery leaves that slowed their walking.

Uganda is one of those heavenly places on the globe where the sun and rain alternate, encouraging the growth of tall, uneven trees and green grass. Gorillas spend their days in greenery, and 52 percent of the total planetary population live in Uganda.

uganda - people
Hosts warmly welcome their guests

A close encounter with gorillas

As Daddy Gorilla sweetened himself with leaves, the toddler jumped mischievously around him. He paused from time to time, curling his head curiously towards his father, watching how he entertained the visitors with various gestures. The mother kept a close eye on what was happening, especially making sure that the little one did not get into trouble. She carried the other toddler tightly in her arms.

However, curiosity did not give her peace. She placed the little ones in a safe place and set out to explore the environment. She was slowly approaching a middle-aged woman who was sitting down by the road’s side, overcame by fatigue and excitement. When the woman saw the gorilla came, she “died” of fear. Her heart was in her heels right now. She wanted to escape! But she remembered the guide’s previous instructions that gorillas should not be disturbed by sudden, unpredictable movements and high sounds. She crouched down, pretended to be calm, and waited for the gorilla to leave. But mom gorilla had no plan to go! She gently reached out and touched the woman on the shoulder, the first and even the second time. It was a peaceful, even maternal movement. With that touch, the gorilla’s mother wanted to welcome the woman. This gentle gesture warmed the woman’s heart. Though frightened, she raised her head and rewarded the gorilla with a broad smile and a warm look. The mom gorilla turned and left as calmly as she had come, leaving behind a frightened woman.

giraffes-uganda-safari
Giraffes on the road

How do gorillas live in their natural habitat?

She scrambled deep into the woods and sat down on the ground. She was, for a sure, upset by the sudden close encounter, too. As soon as mom calmed down, the cubs bounced out of the bush. The smallest hairy creature deftly jumped up and leaped into her arms. The slightly bigger and more mischievous one decided to play a little more on the surrounding branches. Ignoring her mother’s voice and warning glances, it continued to jump mischievously. But, like any caring mother, she forced him to climb on her back. Led by Daddy Gorilla, they headed in an unknown direction. After they spent time with the guests, they were tired and only wished the family peace.

That day was full of tension, even of fear, but visitors will not easily forget this emotional connection with gorillas. The men became convinced that he could get the best out of it by respecting nature and its laws. It was an unforgettable experience, incomparable to any other urban happening. Impressed, in the silence of their thoughts, the visitors left the rainforest, listening along the way only to the melodic song of brightly colored birds.

A visit to the Bwindi tribe

After a visit to Bwindi Impenetrable Forest National Park, guests descended to a nearby village. Members of the Bwindi tribe sat in front of their cottages gathering to welcome them. Their specific traditional singing and dancing are deeply rooted in the African population’s culture and genes. It is a scene that triggers emotions and great gratitude to the universe for allowing someone to spend exhilarating moments in that picturesque country.

Besides song and dance, guests also enjoyed homemade food, matooke. Potatoes are the most popular food there. The hosts also suggested tasting chapatti, the dish prepared with fried Rolex. Rolex eggs. “But be careful,”–the woman warned them! ‘’It is not a type of the watch than a quick snack served along the roads and everywhere in towns. If you visit western Uganda, you also must taste traditional dishes like ni Mbarara, and Karo or Akaro – finger millet bread, served with Eshabwe, locally made cheese.”

But this was not the end of the surprises. Tarasis already had a plan for the next day.

After a beautiful day with gorillas and socializing with the local tribe, Kibale National Park was the next exciting spot to visit. A beautiful national park whose hills and valleys are covered by dense greenery and rarely seen trees. The best of all chimpanzees live there! “Chimpanzees are very playful and unrestrained. They have never peace.

elephant-safari-uganda
Meet elephants

They hang from the trees, jumping from branch to branch, shouting at each other. They have fun with each other and delight visitors with their acrobatics and playful behavior,“– explained Tarasis and continued.

“There are also many other beautiful locations to visit. Murchison Falls National Park is a national park where the mighty Nile Falls fall. It is a habitat for crocodiles, hippos, and many other wild animals.’’

There is also Queen Elizabeth National Park, home to 500 different species of birds, a paradise for those who love bird watching. Many mammals, lions, hippos, elephants, and leopards also live freely on the changing terrain. Their struggles for survival continually keep them vigilant. There is always a game between them and means life or death.

The scenes of the Ruwenzori Mountains National Park are reminiscent of a painted canvas. The surrounding landscape with lots of greenery is remarkably beautiful. The river Nile waterfalls flow at higher altitudes; glaciers freeze on the peaks, the lakes provide incredible moments of peace and supernatural experience.

The safari guide and our host, Tarasis has spent days and days walking and exploring Uganda’s national beauties. His adventurous spirit boosts curiosity, motivating him to present the country’s most exciting places to the people worldwide, especially to adventurers and explorers, curious to discover the undiscovered. Those who want to visit the jungle, and experience the lives of these wild animals, watch their games and behave at the hidden jungle places, savanna, and swamps.

“I hope you will experience places in their full natural beauty. I can offer to you to experience the yet unexperienced,”– said Tarasis at the end.

After I explored and wrote this incredible story about Uganda, I believe him!

https://en.wikipedia.org/wiki/Uganda

https://www.visituganda.com/

Written by Anita Palada ©

Photos by: Tarasis Bitesi, Pixabay, Pexels

 

 

 

Chamonix

Planinarski klub Gojzerice za drugi rođendan dobio novog predsjednika

Planinarski klub Gojzerice održao je na Mosoru u planinarskom domu Umberto  Girometta svoju drugu Redovnu i prvu Izbornu  skupštinu. Izabrali su se novi članovi Uprave,  Ivan Jozinović, mladi čovjek od 27 godina postao je novi predsjednik kluba, a Marija Paro dosadašnja predsjednica postala je dopredsjednica. Upravu kluba čine još  Ivica Lolić, Inge Primorac, Sanja Krivić Modrić, Silvana Dragojević i Jure Rakuljić.

pk gojzerice split

Osim održavanja  skupštine, članovi PK Gojzerice imali su  razloga i za veliko slavlje  jer trebalo je što bolje proslaviti drugi rođendan kluba, ali i dobre rezultate postignute tijekom tog perioda.  Okupljeni članovi i njihovi gosti  podijelili  su radost i  dobre vibracije nastale kao plod brojnih zajedničkih aktivnosti,  dobrih izleta i klupskih okupljanja.

Postiglo se i više  od očekivanog

Kada je grupica entuzijasta prije dvije godine predvođena Marijom Paro  krenula u osnivanje kluba  postojala je samo ideja koja je samo tjedan dana poslije toga, 3. siječnja 2018.  i  zaživjela na papiru, ali početnu inicijativu trebalo je realizirati  u stvarnosti te  izgraditi  jedan kvalitetni klub, a time i planinarsku priču.

Trebalo je naći prostor,  okupiti entuzijaste koji će s dvoje – troje  inicijatora pokrenuti novo planinarsko društvo,  organizirati planinarske škole, školovati vodiče koji će voditi ljude na izlete.

Nakon samo dvije godine u klubu su već održane četiri Opće planinarske škole, a peta proljetna već je popunjena, imamo 11 vodiča, neki već završeni, a neki još u procesu školovanja. Nabavilo se dosta  opreme za rad kluba, penjače, feratu , šatorovanje, bivakiranje, alat za uređivanje staza. Obnovila se markacija na stazi od Doca Gornjeg do prijevoja Rašeljka na Mosoru, a u planu je i veliki projekt obnove stare razrušene lugarnice ispod Lišnice, na istoku Mosora.

Svi su zadovoljni, posebno Marija Paro na čiju je ideju i nesebičan  angažman prije dvije godine klub i osnovan.

“Druga Redovna i prva Izborna skupština od prošle se razlikuje po mnogočemu. Na čelo Gojzerica došao je mladi čovjek Ivan Jozinović u kojeg imamo veliko povjerenje, a on će kao mlad čovjek vjerojatno zajedriti nekim novim jedrima, dati klubu neku novu, mladenačku  energiju, ali opet ostati na putu  na kojem su Gojzerice  i razvijale   svoju planinarsku priču. Smatrala sam da je palicu potrebno predati mlađem čovjeku jer  je to po meni jedini ispravni  put. Tijekom ove dvije godine puno smo radili. U tom radu i aktivnostima prepoznala sam Ivana kao kompletnu osobu za ovu funkciju, istina bez iskustva, ali kad se hoće sve se može, a to je vjerujte naš Ivan.

Razumijem ljude da misle da je rano za odstupanje, ali ovaj potez ne znači da sam se umorila i zbog toga odustala,  dapače tek sam se  razigrala. Potpuno sam upoznala rad kluba i njegove vrijednosti, ali za klub je bolje da se pomladi i članstvom i radom, onim  radom prema EU fondovima, širenju infrastrukture,  izgradnji  naše kuće”…

pk gojzerice split

Ivan je preuzeo funkciju predsjednika, ali i njemu  kao i Mariji Paro,  timski rad je ključ za dobro i kvalitetno funkcioniranje kluba.

Da, prihvatio sam i postao predsjednik kluba.  Svi u klub dolazimo s nekim znanjem, pa tako i ja, nastojat ću ga   iskoristiti na najbolji mogući način.  Želim da svi oni koji dođu u klub osjete pripadnost i privrženost, da ovdje  nađu sve ono što je  prirodno i ljudsko . Gojzerice taj smjer već imaju, a  ja ću ga i dalje nastaviti vrlo predano  razvijati. Temelji su jako dobro postavljeni, funkcije u klubu su po meni formalnost, nemaju težinu ako nas naše uže i šire okruženje ne prati i podržava. Dio sam tog okruženja od početka i upravo sam zbog tih ljudskih vrijednosti i vrlina  i prihvatio biti predsjednik kluba.

Do sada je trebalo  mnogo znanja, strpljenja i rada, a da bismo postigli sve što nam je u planu trebat će i više. Svi smo presretni jer smo skupa izgradili jednu predivnu atmosferu, stoga zaslužujemo  svi skupa i uživati u njoj” – završava mladi predsjednik Ivan Jozinović.

  ivan jozinović

 Ivan ima veliku podršku i od ostalih članova Uprave, posebno Ivice Lolića Lole i Silvane Dragojević koji su s Marijom zajedno  osnivali i razvijali  klub. Presretni su i oni,  ponosni na pozitivnu energiju koja se razvija u klubu.

“Kao jedan od osnivača kluba prezadovoljan sam postignutim rezultatima” – kazao nam je Ivica Lolić i nastavio:    “Pokazali smo iskrenu namjeru da na organiziran i kvalitetan   način odvedemo ljude u planinu i pokažemo im  jedan novi, prekrasan svijet koji njima kao urbanim ljudima postaje sve više nepoznat.  Priroda   u ljudima potiče dobre osjećaje  koje i ja osobno  proživljavam  cijeli život hodajući po planinama. Kad se spustim s  planine u dolinu moji su  osjećaji i životni prioriteti  potpuno drugačiji. Svi ti pozitivni doživljaji potaknuti su naporom  kojeg ulažemo hodajući i  taj nam doživljaj postaje  važniji od bilo čega drugog. Za napraviti one posljednje korake  ponekad je potreban  i zadnji  atom snage, ali taj napor oslobađa od psihičkog i emotivnog stresa.  U  dolinu se vraćamo fizički umorni, ali psihički mirni, balansirani, pročišćeni…  Lakše nam je živjeti kada smo sjedinjeni s prirodom jer ona nam pomaže da se sjedinimo i sa sobom.

I u tom smo smislu mnogo napravili, sve naše novo pridošle članove naučili smo kako suživot prirode i čovjeka može biti lijep i ispunjen – kaže nam Ivica Lolić.

Nakon dvije provedene  godine aktivnog članstva Silvana Dragojević ujedno i članica Uprave  ponosna je na cijeli klub i sve ljude u njemu.  Kaže bilo je rada i stresa, a najviše ljubavi!

pk gojzerice split

“Da, bit ću najsretnija ako tako i ostane , a sigurna sam da hoće jer to je  glavna karakteristika  Gojzerica. Osobno, u sebi nosim  silnu ljubav prema ljudima, empatiju, pozitivnu energiju i sve to  želim i dalje prenositi među ljude, među naše planinare. Od svega je najvažnije živjeti  u skladu s prirodom jer ona nas usrećuje, a kada smo sretni i zadovoljni sami sa sobom  imamo poriv tu ljubav dijeliti  i s drugim ljudima. Ljubav se treba širiti jer ako daješ još više ćeš dobiti.  Ljudima jednostavno treba pokazati  koliko život može biti ispunjen, sadržajan i  lijep – završava Silvana ovaj svoj kratki osvrt.

  

A što na kraju reći nego da Gojzerice pozivaju sve drage i pozitivne  ljude da nam  se pridruže  u planinarenju,  radu i aktivnostima  koje im iskustveno najbolje  odgovaraju.  Nema veze koliko vam je godina, važno je koliko je života u njima , nije važno ni  zvanje, ni zanimanje  jer ovo je jedna velika dalmatinska mišanca koja ne poznaje  međugeneracijski jaz jer  naglasak  se stavlja na  zajedništvo, ljudskost, prirodoljublje  i čovjekoljublje.

Ljudi dragi, dobro došli u Planinarski klub Gojzerice!