Brač best vinery

Enjoy wine, champagne and prosecco tasting on  the Brač Island!  

It was time to pick grapes! Berries hovered over the vines, and many pickers at the vineyard worked diligently. The Senjković wine cellar workers were ready to accept the crop and turned grapes into tasty champagne, red and white wine, or prosecco drops.

Winery Senjković Brač
Winery Senjković Brač

Returning from the vineyard to the Dračevica in Brač, I started to explore the village. After a few steps, I heard the voices. I saw some men in the narrow street who transported grapes from the truck to the cellar.  Although I didn’t know who they were, I entered a spacious courtyard located between the houses, impatiently waited to start talking with them. I liked the similar places! They stirred the past and present times, traditions, customs, and habits of the local people.

A pleasant surprise! The hosts invited me to sit and taste the original homemade wine and food. Refined flavors alternated in nine courses of wine, champagne, and Dalmatian prosecco. Fifteen sequences of various delicacies were prepared from the highest quality island ingredients, served in the most modern ways. It was a gastronomic feast created by Magdalena Senjković.

A layer of pate with a full, intense aroma in which the taste of liver parfait prevailed, dark chocolate, and bitter orange on toasted brioche was so delicious. ” The island’s ingredients, tradition, and my living atmosphere are base for all my prepared dishes. I also use modern techniques, and that give the food a refined and sensual taste “- explained Magdalena, who led me little by little to the new Brač experiences. Her husband Saša Senjković, an excellent wine connoisseur and producer, joined us in our conversations, pouring wine in my glass. So I tried the best food and wine drops at this hospitable island’s family.

Along with liver parfait, Saša served me Pošip – Tristeca, vintage 2018. The wine was macerated for six hours during production and aged for a year in Bosnian oak.

Wine with butter and peach notes aged in wood has a more decadent taste and a powerful character, and deeper taste. It goes better with more robust food” – said young Senjković. This unique wine has dedicated to his father, who has inherited his ancestors’ huge wine culture.

I looked around the yard, partially covered with eaves overgrown with greenery and only a few tables with twelve seats reserved for the guests eager to taste good food and wine.  I was thinking about Senjković family members who have been working hard for four generations, their work, and customs, but Sasha’s voice moved me to reality.

“This is Spoža, vintage 2019, our best Rose made from Plavac mali, a very aromatic, aperitif wine. Aroma sets of light summer flavors of fruit, strawberry, and watermelon give it a sweet taste that goes the best with white fish, shrimp, and fruit. At the same time, Spoža, vintage 2018, characteristically loves more decadent foods.”

Magdalena served the fragrant food that went best with it. “Now you’re going to try the shrimp elements and turnip crude. The cappuccino made from shrimp shell is in the cup. On the plate are tails stuffed with mousse from the head and pliers. Crude, in its mild and delicate texture combined with bread toasted with pink pepper, prefers young wine from 2019. Cappuccino and tails go best with wine, vintage 2018.”

In such a pleasant atmosphere, Saša recalled his childhood and youth time.   “I didn’t work in the vineyard, I ran more in the field and climbed the nearby olive branches. My family members worked hard all day arranging vineyard and picking grapes,” he said with a laugh. “But now as an adult, I know that staying and playing in the vineyard has determined me. Thanks to that, today I am what I am, a lover of viticulture and winemaking,” – says Saša, briefly returning to his memories.

I watched him assess how deep he stepped at that time, didn’t want to interrupt his memories. It was an excellent way to quench my curiosity. I wanted to introduce as much as possible local people’s customs and traditions.

But Saša didn’t give to become confused! He started to present his another pride – “This is red wine Bročka rič, vintage 2018, made of a mixture of Plavac mali, Syrah, and Cabernet Sauvignon.  This wine in its taste is powerful and elegant with fruit and summer flower aromas”. Saša served this wine with gnocchi prepared with sheep cheese and lamb.

Princess under the glass bell
”Princess” under the glass bell

“I inherited a passion for work from my father and great-grandparents, and the least my family and I can do to work hard and achieve our goals. We built a new winery and have renewed the plantations, knowing in advance what kind of wine we will make. We want to meet certain expectations of our guests. Their months-long pre-orders and desire to taste our wines are a confirmation of our good work and efforts. Honor, but also a big responsibility! In gratitude to my great-grandfather, we made Bosso, savory red wine, of strong and musculin aroma of paper and tobacco. This wine goes well with  Brač lamb and steaks.”

Dita is an intense and structure, full-bodied red wine. Senjković produced this sort of wine only in their most fertile years. Only twice in the last ten years, in 2012 and 2016. It was an honor! I tried the best wine whose collection consists of only 2000 bottles. The wine kept for three years in French oak and almost the same number of years in bottles. The combination of Plavac mali, Syrah, and Cabernet Sauvignon is wine nectar that is hard to find and repeat! It went so well with soft pieces of lamb stabbed and roasted on the spice, with potatoes fried into lamb fat. I was eating a lamb with hands, like the locals. It was profound my connections with the island and its people.

After a series of milder and more salty dishes, Magdalena successfully surprised me with sweet delicacies. Creamy “princesses” were carefully served under a glass bell to keep all sweet flavors.

However, pear-shaped white chocolate was the queen of this gastro evening. In my opinion, it was a Magdalena gastro masterpiece. The chopped pear pieces, flambéed in pear and lemon juice, with almond praline, was shaped into a pear and topped in white chocolate. The soft texture, tenderness, and aroma can delight even the pickiest gourmet, additionally stimulated by the sweet drops of homemade Senjković prosecco.

Discover Krknjaši Lagoon in Croatia

Imagine Calypso, the mythical nymph, detaining the wandering Odysseus in her own styled Paradise, offering a secluded white sandy beach, a sheltered cove of translucent turquoise water, along with scents of jasmine, pine and ambrosia.

Sent by Zeus, the wing-footed Hermes braved tumultuous seas to reach this sybaritic garden spot replete with an array of heavenly pleasures.

But such god-like intervention to find such magic—a tranquil island affording breathless views and peaceful, shallow bays nestled below moss-covered hillsides and only reachable by boat—is no longer necessary.

Paradise is easily found.

Perhaps a mermaid won’t be seen. And while lost treasure from sunken pirate ships might go undiscovered, unspoiled Croatian beaches will still evoke a Calypso-like spell of pure enchantment.

Sprinkled alongside the Adriatic Sea, and typically kissed by gentle waves and winds, these beaches are the defining characteristic of Croatia—for this blessed land boasts 2500 miles of island coastline, and is clearly a sunbathers’ delight.

Countless coves await with luxury or family-friendly accommodations, cafes buzzing with throbbing nite life, shallow bays for skinny-dipping, and silvery sand for alluring relaxing in the sun.

Amid this bounty of serene and scenic retreats, one beach relatively close to Trogir and Split in Dalmatia is particularly radiant.

I should keep its’ dreamy appeal a secret, for the soft whispers of the waters surrounding Drvenik Veliki island give me a certain freedom, solitude, and the chance to swim alongside gloriously-beautiful fish.

Relatively few tourists have discovered this idyllic retreat, so I will resist the temptation to keep it a mystery. So enjoy the schools of fish, walks in the fine smooth sand, and sail to the Blue Lagoon to discover Krknjaši Beach, Croatia’s sparkling gem.

Other seaside getaways offer more watersports, activities for children, and innovative cocktails in trendy restaurants.

But Krknjaši still conjures up the Calypso inside me, never hoping visitors will stay seven years on this isle—yet still knowing they will feast on all its’ pleasures.

Those joys immediately begin with the short boat passage through the lagoon, the gentle breezes filling me with expectation. Bounding off the boat, I was soon lying on pristine white sand, transported to a welcoming, carefree realm.

Krknjaši is so lulling, so sublime, foregoing lunch is easy. Listening to the gulls and lapping waves is far more delicious. So I will wait to retreat to a nearby fish restaurant. Now it’s just time for enjoying the sun’s rays, following the path of those birds flying towards the horizon, and occasionally dipping my feet into the water, giggling every time a fish brushes into my legs.

Only when the sun is about to set—and the soft hues of a passing day leave their own memorable impressions—is it time to repair to that restaurant.

So the punctuation to this perfect oasis begins with a few fishes, then some grilled prawns and squid. The menu offers other Mediterranean specialties all complemented with wine from Dalmatia and hot homemade bread with a generous serving of olive oil. It’s a splendid way to end a magical day.

Sitting under the stars in this small, cozy place will long be remembered. Yet maybe it was the wine, or just the stars playing tricks on my imagination, for out in the lagoon, I saw some movement, several large splashes.

“What could it be?” I wondered.

Fascinated, I knew I would have to come to Krknjasi again, for that was the only way to solve this mystery—whether these seductive waters could really be the playground for some whimsical mermaid.

One that seemed to be waving at me.

Written by Anita Palada, Edward Kiersh

Ferrata Omiš Dinara Mountain

If you want to fly learn how to climb!

My heart was violently beating. I was so afraid of flying.

Every time I walked in the mountains I jealously looked at the birds soaring above me, and wanted to be just like them, free to spread my wings, to reach the sky.

These birds just didn’t stay in one place. They could wander, be playful and independent, free to see the world, and to enjoy Nature’s wonders.

Here was my opportunity to be like a bird, to reach new heights, and to touch the clouds—if I could overcome my fears and do Ferrata.

But as I looked at the cliffs, the difficult to pass boulders, the many cables, and the other hurdles attached to doing Ferrata, my becoming a true “bird” seemed impossible. I was that scared.

I also knew that a young, inexperienced bird had to be courageous, so I tried to banish all the bad thoughts in my head—the horror movie which had me coming to a very untimely END.

Omiš Dinara Mountain
Omiš Dinara Mountain

But could I really fly? Could I roam over the sea, be a part of Nature, and feel her power?

I didn’t usually have so much self-doubt. I certainly didn’t admit defeat  too often. I liked taking chances—and because the views atop these cliffs overlooking the magical Adriatic Sea were so exhilarating, it was impossible to turn away from the mountain, to refuse this chance to take flight.

So there was no more thinking, no more doubts.


I would be a bird. Brave and determined.

I hooked up the carbines with steel sites, gazed up at the menacing-looking boulders—and said a quick prayer to God. “Please protect this small bird. Help me fly for the first time. I want to see the world. See oceans and forests. Please watch over me. Help me become fearless.”

So I took my first steps.

I saw the team of climbers, moving, climbing, everyone in line. Led by experienced climbers, we moved toward the mountaintop, even as I kept wondering, “Why am I doing this?”

But I also realized every little bird has to take chances, leave the nest of security and learn to fly, to be free. Sure it meant risking my life, but I couldn’t live my life crippled by fear.

I kept climbing. After digging and burying carbines, I had this new amazing feeling. It was a wondrous surge of energy, electricity, an unqualified sense of FREEDOM. It was a feeling joyously new to me. I was a bird…I was completely alive.

At the summit the pleasures continued. Outstretched before me were glorious green hillsides, the azure Cetina River, and a necklace of coves with alluring white beaches.

The mountain first seemed to be a cluster of rocks, harsh, unfriendly and beyond conquering. But believe me, they are special rocks. They led me to discovering new strength, new resolve, and the faith that I could take risks, overcome mighty obstacles.

So I often return to Omiš Dinara Mountain to feel the wind and to see my fellow birds hovering over me. I wave to them. They make all sorts of happy noises, as if noticing that I too know how to fly. I do!

Like them, I am also free.

Učimo komunicirati! Preispitajte se, možete li biti dobar vođa?


U kriznim situacijama kao što je i ova danas s korona virusom , vrlo ja važno kvalitetno komunicirati  s ljudima  jer ih se tako uvodi u bit problema kojeg oni mogu razumjeti  i njime vladati, a spoznaja da se situacijom može vladati čini ljude snažnijima.

Ovako  otprilike i izgleda  trenutna komunikacijska situacija u Hrvatskoj glede korona virusa, a sve zahvaljujući ljudima iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, pogotovo onima koji su medijski  najeksponiraniji Davoru Božinoviću, Alemki Markotić, Krunoslavu Capaku  i Viliju Berošu. Očito je da oni čine sve što je u njihovoj ljudskoj moći da svoj narod obrane od bolesti koju izaziva korona virus, a Hrvati to i osjećaju načinom  na koji oni to i komuniciraju. Poklanjaju im povjerenje,  poštovanje, do mjere “idolopoklonstva”, dajući im do znanja da su ih spremni pratiti, vjerovati, pa zlu ne trebalo i svoje živote povjeriti  u njihove ruke.

Tijekom svakodnevnih javnih nastupa  pokazuju  hrabrost,dosljednost,  razboritost, iskrenost i odlučnost da situaciju s korona virusom stave pod kontrolu, ništa ne prepuštajući slučaju. Iz toga je  proizašle i najrigoroznija zaštitna mjera, ona u obliku ograničenog  kretanje što svakom čovjeku teško pada jer je  društveno biće, ali kada ova četvorka izdaje zapovijedi, ma koliko teške bile, ne odbijaju se. Zašto?

Ljudima trebaju vođe, ali ne bilo kakve, trebaju im vođe koji će se znati  izdići  iznad krize i znati njome upravljati, oni koji će smireno, bez panike i u svakom trenutku znati i moći objasniti što se oko njih zbiva i pokazati im kako se u određenom trenutku ponašati.

Svaka komunikacija, pa tako i ova u vrijeme krize  mora imati prihvatljive ljudske standarde, biti bliska s narodom  i sadržaje izgovorene najjednostavnijim jezikom kojeg svi ljudi bez obzira na  razinu intelektualnog razvoja mogu razumjeti, ona koja može uliti povjerenje u svakog čovjeka bez razlike.  Kada se zadobije povjerenje  ljudi su sve spremni prihvatiti, pa ako treba i one najteže scenarije jer se tijekom komuniciranja razvija  široka svjesnost  da se daje  sve od sebe  kako bi se   krizna situacija što uspješnije prevladala. Kada je svjesnosti o sveukupnom poduzimanju onda je i razumijevanja za krizu i za sve one koji je vode.  Ljudi trebaju dobar primjer, model ponašanja, a kada ga imaju, ni mase nemaju  problema  slijediti ga.

Dakle, ova kriza donijela nam je i nešto dobro, neke nove komunikacijske standarde koji  će s obzirom na dobre rezultate vrlo brzo i druge političare potaknuti na promjene, one koji se u ovoj krizi  još drže floskula i praznih, populističkih priča, neprovedivih obećanja koja sa stvarnošću veze nemaju. Dakle, što prije shvate da je vrijeme  floskula i praznih priča prošlo imaju više šanse za politički opstanak  ili mogućnost da se njome ozbiljnije počnu baviti.

Došlo je neko novo vrijeme političke istine, one prave istine  koju će narod uvijek razumjeti ma kako teška bila ne bojeći se s njome uhvatiti u koštac,  cijeneći pritom one vođe  za koje osjećaju da su i sami ljudi, njima bliski bez obzira na titulu, političke obveze, a time i moć koju trenutno nose.

Dakle za zaključiti je da osoba koja umije kvalitetno komunicirati  stječe prednost pred ostalim kolegama jer vrlina vođe je da  zna komunicirati, govoriti i slušati.  Vođa  koji sluša i s kojim se može razgovarati  ima podršku i poštovanje svoje okoline, a time i bolji uvid u događaje oko sebe.

Preispitajte se, iskreno  sebi odgovorite  možete li i unatoč razvijenim ambicijama biti vođa!

Foto: Screenshot Internet












Ususret izboru Najuspješnija žena i Najuspješniji  muškarca 21. stoljeća

Slađanu Obradović Petrović, PR i marketing menadžericu ne treba osobno poznavati da bi osjetili njezinu snagu,  sposobnosti i kreativnost jer radi se o ženi  koja je svojim idejama i radom zagazila u 21. stoljeće i prije nego li je i nastupilo, slaveći njegov dolazak svojim dinamikom, upornošću,  ali i osobnošću,  nesebično, široko ispružene ruke vodeći sa sobom i sve one  žene koji su joj se na tom   putu željeli pridružiti, a potom i muškarce. Vrijedne i hrabre ljude koji su svojim radom i inovativnošću  zaslužili nominaciju, a tijekom godina održavanja, mnogi od njih i titulu  Najuspješnija žena i Najuspješniji muškarac 21. stoljeća.

Najžena i Najmuškarac 2019
Najžena  i Najmuškarac XXI. stoljeća

Naime, već devetnaestu  godinu za redom Slađanu Obradović Petrović iz godine u godinu koordinira velikim poslovnim projektom, okupljanjem  Najuspješnija žena  i Najuspješniji  muškarac  21.  stoljeća. Manifestacija se održava u Beogradu i okuplja poslovni cream de la cream biznisa iz cijele regije počevši s okupljanjem žena  poduzetnice, a od prošle godine i  gospodu biznismene iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore, Slovenije,Grčke,Italije, Australije, Amerike.

Najžena i Najmuškarac 2019
Za uspješne i koji se tako osjećaju

Okupiti  na jednom mjestu  toliko pozitivnih, ambicioznih  i proaktivnih poslovnih  ljudi, omogućavati  im razmjenu znanja i iskustva, poticati ih u širenju osobnih i poslovnih  granica, kreiranju posebnosti u branši mogu samo nesebični, duhom i umom otvoreni ljudi, misionari, a za Slađanu to možemo uistinu i kazati, jednako  kao i za sve one poslovno hrabre ljude koji svojom nazočnošću obogaćuju ovo okupljanje.

Prema njihovim riječima  velika je čast i samom nominacijom  biti dio ovog okupljanja, predstavljati sebe i svoju tvrtku koja prema postavljenim kriterijima nadvladava okvire prosječnosti i izdvaja se izvrsnošću potkrijepljena  inovativnošću, kredibilitetom, razvojem ljudskih potencijala, neupitno vodeći prema jednom cilju, pozitivnom i uspješnom poslovanju.  Okupljati   se na jednom mjestu,  umrežavati, imati mogućnost ispričati priču o svojim  proizvodima  i uslugama,  pokazati ih širokoj i  raznolikoj  publici te  vrlo brzo doći do konkretne  informacije koja za zadatak ima multiciplirati proizvodnu vrijednost, kako za  proizvođača, tako  i za potrošače koji na taj način mogu kvalitetnije rješavati svoje  osobne želje, potrebe i doživljaje.


Četvorka iz PK Gojzerice  ispenjala Mont Blanc – vrh vječitog snijega i leda

Uspon na Mont Blanc
Uspon na Mont Blanc

Kamen po kamen,  greben po greben, korak po korak po snijegu, siparu, klizavom kamenjaru,  zemlji, na red je došao i onaj toliko željeni doticaj s Mont Blanc – om, najvišim  vrhom Alpa, na  4810 m nadmorske visine. U tom trenutku i nije bilo velike euforije, ali osjećaji su počeli navirati punom snagom kada su se misli sredile i srce umirilo. Sretni su oni koga  te emocije preplave, a ovaj put taj divan osjećaj dotakao je Ivana Jozinovića (27), Slavena Grgića (54), Juru Rakuljića (29)  i  Zlatka Brkljača (27), planinare i planinarske vodiče  Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita.

Iz  Žrnovnice se ova četvorka uputila u  Chamonix (Francuska) najznačajniji alpinistički centar u svijetu koji se nalazi u samom podnožju Mont Blanc-a,  s namjerom da uspenje taj drugi po veličini europski vrh, vrh vječitog snijega i leda. Poletni, puni pozitivne energije,  odlučili su se za ovaj pothvat u želji da prošire svoje planinarsko znanje, preispitaju sebe, svoje  fizičke i mentalne mogućnosti te  osjetite svu radost otkrivanja kako za ovaj tako i za neke nove izazove.

Alpski vrhovi
Alpski vrhovi

Kako kažu ideja se rodila u jednom kafiću  i nije im trebalo mnogo za konkretan dogovor. Započele su organizacijske i financijske pripreme, najvažnije je bilo pripremiti planinarsku opremu, dereze, cepine, penjačke pojaseve, dobre gojzerice, rukavice, naočale i kacige bez koje se na uspon nije moglo.  Trebalo je donekle usvojiti i teoretsko znanje o pothvatu, ali nisu se zanosili   da će cijelo svoje znanje za put i ekspediciju “popiti” iz knjiga… svjesni da je to tek kap u moru u odnosu na ono što ih čeka na tom usponu.

Dolazak u Chamonix, počeo je rasvjetljavati ideju. Sami pogled na okolne vrhove izazivao je strahopoštovanje. Procijenili su da ih čeka, napor, staloženost, znoj i upornost…i bili su u pravu.


Slaven Grgić , dugogodišnji je planinar koji je već ispenjao i Kilimanjaro (5895 m), a za kojeg je i ovaj uspon jedno prelijepo životno i planinarsko  iskustvo.

“Nije bilo jednostavno ispenjati ovaj vrh, ne toliko zbog fizičke i mentalne snage već zbog nedostatka kisika. Najgori dio puta bio mi je 200 m ispod doma Gouter (3817 m). Trebalo se  prilagođavati, odnosno aklimatizirati jer su me počele napuštati  umne i fizičke sposobnosti.  Međutim, onaj  osjećaj koji me preplavio kada sam se popeo na vrh bio je savršen. Preispitao sam svoje granice, uspio ih pomaknuti i još jednom  pobijediti sebe. Neprocjenjiv je to  osjećaj,  a kada se taj osjećaj pomiješao i sa savršenstvom prirode imao sam osjećaj da sam u raju. Nakon ovog pothvata zadovoljan sam i ispunjen čovjek i već razmišljam o penjanju  na Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe ili pak na jedan od himalajskih vrhova”.

 Uspon kamenih gromada
Uspon kamenih gromada

Vrlo sličnu priču ispričao nam je i Ivan Jozinović, tajnik PK Gojzerice,  mladi čovjek  kojemu su  priroda i planine u srce usađene rođenjem.  Želja za istraživanjem planina   odvela ga je  na Mont Blanc, a prema sjaju u  očima dok  priča o ovom pothvatu izgledno je da će mu samo nebo biti granica.

“Ovo je moj prvi  zahtjevniji vrh. Do tada sam planinario po hrvatskim planinama gdje sam stjecao iskustvo, vještine, znanje. Odlučili smo se za Mont Blanc jer je najbliži.  Za druge, dalje  uspone jednostavno nismo imali vremena i novca, a s obzirom i na  iskustvo nije bilo pametno započinjati  sa zahtjevnijim vrhovima. Tijekom cijelog putovanja bilo je pozitivne energije, uzbuđenja, ali i straha  jer smo bili svjesni da se upuštamo  u nešto nepoznato. Na početku uspona  dolazi prva prepreka  tzv. Kuloar smrti, jako strma udolina između dva niza stijena gdje treba prijeći uzak put , a ukoliko  se dogodi pad završava se na stijenama ili  u procjepu ledenjaka. Veliki rizik predstavlja i odron kamenja  koji zbog kosine dobiva na ubrzanju  i predstavlja opasnost za prolaznike, a nastaje uslijed porasta temperature. Sličnih je opasnosti bilo mnogo. Dogodilo se  mnogo novih planinarskih momenata, trebalo je izdržati sve napore i izdržali smo, ponekad zajedno, a ponekad i odvojeno, ovisilo je o trenutnim željama, nastojali smo biti opušteni i  otvoreni za nova istraživanja. Taj osjećaj slobode bio je neprocjenjiv, mogao sam se posvetiti sebi, svojim mislima, ali i svojim prijateljima. Ovo je odličan temelj za daljnje pothvate, sljedeće ljeto planiram Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe”.

Uspon okovan snijegom
Uspon okovan snijegom

Svaki čovjek kad se nađe na tako zahtjevnom usponu , a s obzirom na individualnu spremnost i zahtjevnost uspona pita se što to njemu treba, pa tako i Jure Rakuljić (29) koji se planinarenjem počeo ozbiljnije baviti prije dvije godine kada je postao član Planinarskog kluba Gojzerice.

“Popeo sam se na Mont Blanc i jako sam  sretan zbog toga.  Jedan od motiva bio je da vidim kako će mi  tijelo reagirati na toj visini i  u kom vremenskom periodu ću se uspjeti aklimatizirati jer postoje i neka genetska ograničenja na koja se ne može utjecati. Bilo je trenutaka kada je bilo naporno, stresno, ponekad i pomalo nervozno, ali sve smo to uspješno prevladavali. Dom  Gouter (3817 m) u kojem smo boravili udaljen je pet sati hoda od samog vrha, a Slaven i ja  hodočastili smo mu dva dana za redom. Nakon što smo prošli Kuloar smrti kojeg je Ivan već spomenuo  nastaju veći problem. Bilo je potrebno prijeći gotovo vertikalni put  od  nepravilno razbacanih velikih kamenih gromada i uspeti se s 3167 m na 3817 m, a pritom su nam problem predstavljale i dereze koje su proklazivale po kamenim blokovima. Kada sam došao na vrh  nisam bio euforičan, bilo mi je hladno i nisam se imao kad prije vratiti u kamp.   Želio bih otići na vrh Veliki Zub koji se također nalazi u blizini Chamonix-a, ali taj uspon je tehnički mnogo zahtjevniji i za to se trebam dobro i na vrijeme  pripremiti”.

Na vrhu Mont Blanc-a
Na vrhu Mont Blanc-a

Zlatko Brkljač također je  Žrnovčani, ponosan na svoje korijene i ognjište pod Mosorom koji ga je i naveo  da se divi i zavoli prirodne ljepote i planine. Ozbiljnije istraživanje započeo je u  francuskom Chamonix-u koje je zaokružio usponom na Mont Blanc tijekom kojeg je  osvijestio svoje mogućnosti, reakcije, ponašanje u nepoznatim uvjetima i zadovoljan je kaže:

“Prvi put sam boravio u ovom dijelu Europe.  Zanimalo me kako ću se snaći i ponašati u nepoznatim i izvanrednim uvjetima. Kad sam počeo s penjanjem na Mont Blanc tehnički sam  bio neiskusan, ali nisam imao prostora za grešku, svjestan da je hod po planinskim  grebenima jako strm,  opasan i da bi me i najmanja greška mogla skupo stajati. Bila je to izvanredna prilika da iskusim nešto novo, otkrijem nove mogućnosti, razbijem granice i promijenim mišljenje o sebi.  Bio sam sretan kad sam se popeo na vrh, ali  sam osjetio i neko olakšanje  jer trebalo je ispenjati  mnogo okolnih vrhova prije dolaska na onaj glavni – Mont Blanc,  a vjerujte bilo ih je dosta i pitao sam se ima li im kraja, ali kada smo se popeli imali smo što vidjeti, pogled od milijun dolara, neprocjenjivo. Prezadovoljan sam kako sam odradio ovu turu. Sljedeći moj plan? Idem dalje uzbrdo!”

Zavijorila se i zastava matičnog kluba - PK Gojzerica
Zavijorila se i zastava matičnog kluba – PK Gojzerica


Kada se krećeš u planinarskim krugovima čuješ razne priče,  poželiš i sam postati dio tog ambijenta, izazova, okusiti taj adrenalin… Tehnički, fizički i mentalno  jest zahtjevno,  ali se taj napor podvuče pod kožu i ne popušta. Ovi momci kažu da čestitaju svima onima koji su prošli isti  put jer za uspon treba neviđena samokontrola, snaga i upornosti.

Momci neka vam je sretno na novim pothvatima jer u životu je najvažnije slijediti svoje snove i  imati ih hrabrosti pretvoriti u stvarnost, a što je tako magično u toj planini, dragi čitatelji, možete  istražiti i sami!