Ranko Dragičević i Daniel Lončar u akciji  “1100 kilometra za 1100 terapija”

Još im je preostalo samo tristo metara do vrha Dinare! Hoće li uspjeti, hoće li ga ispenjati? Čekali  su i čekali, cijela dva dana, ali vrijeme je bilo neumoljivo i nije im dopustilo da ispenju Sinjal (1831 m), najveći  vrh Hrvatske. Mećava je divljala, nemilosrdno plešući  svoj ples, igrajući se s njihovim već ionako  opterećenim i izmorenim tijelima. Prsti su već poplavili, počeli se smrzavati,  a nestalo je hrane. Morali su bježati!

Nije bilo jednostavno, ali grabili su prema novom smjeru koji je značio povratak na jednu od  sigurnijih jučerašnjih ili prekjučerašnjih  točaka. Ovisilo je o tome na koje će prepreke naići, što li će ih snaći, a i teški  ruksaci obješeni o ramena, uvelike su im usporavali hod.

Ostali su  prisebni, odlučni, stameni i čvrsti. Ponekad i jači od tih planinskih stijena koje su se, iako  već u proljetnom travnju, debelo sakrile pod pokrovom napadalog  snijega. Sve oko njih mraz, led i mećava koja je sa svih strana nemilosrdno udarala. Padali su, upadali duboko u snijeg, izvlačili se, napredovali centimetar po centimetar, korak po korak, a kada nisu mogli “probiti” zacrtanu stazu nije bilo druge nego okrenuti smjer.

Ovo je samo dio puta kojeg su na svom putu, dugom 1100 km, prošli  Bračani – Ranko Dragičević (32)  i Daniel Lončar (36), emotivni i entuzijastični humanitarci, ljubitelji triatlona i ekstremnih sportova.

 

 

                                                 Za Bračke pupoljke hod dug 1100 kilometara                                                       

Unatoč oštrom vremenu i nepogodama  išli su naprijed, ostavljajući oluju za sobom, a time i nelagodu koja ih je povremeno prožimala.  Ne toliko zbog sebe, već zbog onih koji su ih kod kuće čekali da se jave. Majke, očevi, djeca, Rankova supruga i prijatelji  nestrpljivo su čekali  vijesti o uspješno prijeđenom putu i samo jedno “halo” koje će im potvrditi da su živi i zdravi. Nije bilo lako, živci su ponekad bili prenapregnuti do bola.

“Nikad, u nijednom trenutku  nismo požalili da smo tu, nije bilo vremena o tome razmišljati, samo je bilo pitanje kako se izvući. Kad je lijepo nema razloga za žaljenje, a kada je ružno moraš izvlačiti živu glavu. Nema odustajanja jer bi to značilo smrzavanje. U lošim  trenucima smo iz sebe izvlačili  snagu za koju  nismo mogli niti pomisliti da je imamo. Hodali smo što smo brže mogli, gledali u pod i bježali iz oluje – započeo je Daniel ovu nesvakidašnju, emocijama i adrenalinom nabijenu priču.

Svu su svoju mladenačku snagu, mentalnu i fizičku spremu odlučili  još jednom iskušati i napregnuti je do posljednjih  atoma izdržljivosti. Svoje su ambicije i tjelesne granice  odredili pomaknuti i bezrezervno ih pokloniti  dječici  s poteškoćama u razvoju o kojima uz roditelje, već godinama brine i udruga Brački pupoljci gdje  djeca svakodnevno dobivaju potrebne  terapije.

“Ranko me je pozvao da mu se pridružim u hodu Via Adriaticom. Nisam ni trenutka dvojio jer moj  život je  ionako  jedna velika akcija, isprepleten  stalnim i neobičnim putovanjima. Pogotovo me motiviralo  kada smo rasvijetlili ideju i donijeli plan da ovim našim 1100 kilometara dugim hodom djeci  osiguramo  barem trećinu godišnjeg proračuna za  primanje  terapija. Simbolično smo ovaj naš put i akciju  nazvali “1100 kilometara za 1100 terapija”- nastavlja  Daniel.

 

                                                                      Stazu čine ljudi

Via Adriatica jedinstvena je prirodna cjelina, duga 1100 km i nije je  jednostavno priječi, do sada  je u cijelosti prešlo  samo  dvadesetak najhrabrijih i najodvažnijih.  Vizualizirao ju je i uz pomoć prijatelja povezao  Srećko Vukov. Spojio je taj ljubitelj prirode  jadranske specifičnosti od Rta Kamenjak u Istri do Prevlake, četrnaest planina, devet rijeka, dva jezera, osamnaest  zaštićenih područja, omogućivši da  osim u jadranskim prirodnim ljepotama ljubitelji prirode  uživaju i u ovoj  toploj ljudskoj priči.

“Krenuli smo od Rta Kamenjak u Istri. Prešli smo Učku, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, Velebit, Dinaru, Svilaju, Kozjak, a pred nama su Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko Brdo i Sniježnica, što za nas znači još nekih dvadesetak dana hoda ili otprilike trećina puta – kazao je Ranko i nastavio:

“Osjećamo da smo fizički iscrpljeni, ali  podrška dragih ljudi, obitelji, izmamila nam je mnogo puta suze na oči. Toliko smo predivnih, humanih ljudi sreli na ovom našim dionicama. Svakodnevno nam stižu tople i poticajne  riječi, motivirajuće poruke. Iako nismo emotivci sve nas je to duboko dirnulo. Došli smo do jednostavnog zaključka da stazu čine ljude.

Nisu mogli zamisliti da će im staza u tom smislu  pružiti toliko  lijepih trenutaka, da će ih kontaktirati potpuno nepoznati ljudi, i brinuti o njima kao o svojim najrođenijima, paziti na njih, nuditi im pomoć, paziti da ne spavaju na otvorenom, organizirati hranu. Toliko su ih dirnule i iznenadile ove lijepe geste da su se u tren počeli preispitivati  i pitati jedan drugoga “jesmo li  mi neljudi kada nam je ovo humano  ponašanje tako veliko iznenađenje”.

Ove tople riječi i ljudske geste izbalansirale su sve  izazove koji su ih snašli. Na ovaj put dug 1100 kilometara krenuli su zbog sebe, pomicanja vlastitih granica  i dječice koja svakodnevno, ne samo ovu godinu, već i svaku sljedeću trebaju svoje terapije i našu pomoć.

 

                                                          Prirodi liječi, oplemenjuje i nadahnjuje

Stvorio se i stvara se neprekinuti  krug ljubavi i dobrote koji će  im zasigurno ostati duboko urezan u svaku poru.

“Nama drugi ljudi pomažu, mi pomažemo djeci i cijeli taj val ljubav se eksponencijalno širi. Navest ljude da reagiraju, pomažu i daju ono najbolje od sebe neprocjenjiv je dar, predivan osjećaj. Poruke podrške su dirljive – Uz vas smo, mislimo na vas uz nebrojena srca u jednoj poruci. Pa dirnuti smo do dna duše! ”- vidno emotivan kaže Daniel, a Ranko ga nadopunjava:

“Motiviraju nas ljudi, pomažu nam da ostvarimo svoj naum, pomognemo djeci i prikupimo novac za njihove terapije.  Obasuli su nas  dobrotom, pažnjom i toplinom i to je nešto najvrjednije što nam se događa na ovom putu. Kad bi nam bio potreban savjet kontaktirali bi planinarske znalce, naročito naše prijatelje iz HGSS-a i njihovog pročelnika Darka Gavrića Čerću  koji nam je u ovom našem pothvatu velika podrška. Ponekad su uvjeti ekstremni kao na onom velebitskom dijelu staze – prisjetio se Ranko još jednog izazovnog trenutka i nastavio nizati događaje:

“Hodali smo Velebitom iz Zavižana, Premužićevom stazom prema Rossijevom skloništu (1580 m). Upadali smo u snijeg do kukova, a ponekad i cijeli, najednom shvativši da gazimo po vrhovnim granama borova. Štapovima i derezama smo otkopavali prijevoj. Čisteći pred sobom put i snježne nanose uspjeli smo prijeći četiri takva prijevoja, misleći kako smo pred kraj nedaćama. Međutim , ubrzo smo shvatili  da takvih prijevoja pred nama ima još najmanje  dvadeset.  Dva kilometra od skloništa smo se odlučili vratiti, opet preko ta četiri opasna prijevoja.  Hodali smo napamet, vjerojatno po rubu staze i litica visokih i tridesetak metara s teškim ruksacima na leđima koji su nam dobrano otežavali kretanje.  Upadali smo u rupe, nailazili na medvjeđe tragove, pitajući se kako ćemo ovo uopće proći?  Pokušali smo zaobići Premužićevu  stazu, a onda pogledaš i zapitaš se što ja radim ovdje ako je staza gore, 100 m poviše. Bili su to trenuci neizvjesnosti koje smo trebali nadvladati fizički i umno.  Izgubili smo mnogo snage, ali vratili smo se i do cilja probili primorskom stazom. ”

“Ne, nisu to bili teški trenuci, to su bili izazovni trenuci, dodatno su nas naučili kako se kretati u prirodi u lošim vremenskim uvjetima, samodisciplini i probijanju vlastitih granica, nakon čega se  osjećamo mentalno i fizički jači. Priroda i vremenski uvjeti su nas naučili disciplini i nesalomljivosti. Naučila nas je priroda da je poštujemo, da postoje granice koje ne smijemo prijeći. Najvažnije ih je bilo osvijestiti na licu mjesta jer da smo ta upozorenja zanemarili loše bi prošli – kaže Daniel.”

 

                                                          Neprekinuti  krug ljubavi i dobrote

Prema njihovim riječima na ovoj stazi dugoj  51 dan mogu svašta očekivati.  Planina je nepredvidljiva. U jednom se danu na stazi mogu  promijeniti sva četiri godišnja doba što za iskusne planinare i nije iznenađenje. Dugi hod, spavanje pod šatorom, skloništima preko čijih vrata upadaju naleti snijega, štagljevima.  Nema komfora, spava se ponekad maltene pod vedrim nebom jer šator je preslab da ih obrani od tako žestoke hladnoće. S hranom se mora stalno balansirati jer nikad se ne zna što donosi novi dan i gdje će ih vrijeme prikovati za mjesto.

“Ali ovo je iskonski život čovjeka. Boravak u prirodi liječi, oplemenjuje, nadahnjuje. Taj dugi hod i spoj sa  zemljom je magičan, prožima tijelo, prazneći  ga i puneći istovremeno. Kako je to moguće? Pa, čudan je taj spoj prirode i čovjeka, a mi smo se tom neobjašnjivom spoju potpuno prepustili, nosi nas. Ne vapimo za luksuzom, ne robujemo svakodnevici. Priroda nas osvješćuje, daje nam najbolje od sebe i upućuje da uživamo u doživljaju, a ne u nametnutom materijalizmu jer za nas je priroda najveći komfor. Odmorili smo se od mobitela, kompjutera, televizije i vijesti. Lijepo je biti u svijetu kojem savršeno  pripadaš, uronjen u sebe, u svoj bitak, djecu i najbliže, poštujući pritom samo ljudske i prirodne zakonitosti.

Pa momci nek vam je sretno na vašem daljnjem putu, a mi, vaši vjerni pratitelji pobrinut ćemo se da vaša akcija pomaganja djeci s poteškoćama u razvoju bude što uspješnija.

Postanimo svi s ponosom dio ove predivne jadranske trase Via Adriatice, duge 1100 kilometara i omogućimo djeci udruge Brački pupoljci 1100 terapija.

Detaljnije informacije  pronađite OVDJE.

Napisala: Anita Palada

Foto: Ranko Dragičević, Daniel Lončar, Srećko Vukov